Kenedijevi

Getty Images
Braća Džon, Robert i Edvard Kenedi – članovi jedna od najpopularnijih političkih dinastija u istoriji

Narodni običaji, priče i legende dugo se i u Srbiji i širom sveta prenose sa kolena na koleno, ali ponekad i još ponešto, poput – političkih funkcija.

Tako se i u novom kabinetu Vlade Srbije može čuti staro prezime – Krkobabić.

Milan Krkobabić, dugogodišnji lider Partije ujedinjenih penzionera Srbije (PUPS) koji je mesto na čelu ove stranke nasledio od oca i osnivača PUPS-a Jovana Krkobabića, ostaje u fotelji ministra za brigu o selu.

Njegov sin Stefan Krkobabić već nekoliko meseci se nalazi na čelu PUPS-ove poslaničke grupe u Narodnoj skupštini Srbije.

Iako „dinastija Krkobabić“ često privlači pažnju javnosti, među skupštinskim klupama ima još porodica u kojima se više članova bavi ili se bavilo politikom.

„Ja sam u vlastitom prirodnom eko sistemu, za mene ovo nije ništa preterano novo, iako lično sebe nisam zamišljao na čelu stranke“, kaže Usame Zukorlić, novi lider Stranke pravde pomirenja, koji je na toj funkciji nasledio oca Muamera, preminulog 2021.

„Sedeo sam pored oca kada su mu 2003. javili da je ubijen premijer Zoran Đinđić i odlično se sećam njegovog izraza lica, a i puno puta sam kasno naveče, kada bi kod kuće imao sastanke sa političarima i čelnim licima, slušao njihove razgovore“, dodaje Zukorlić, jedan od potpredsednika skupštine u novom sazivu, za BBC.

Deo vladajuće većine je i Savez vojvođanskih Mađara (SVM), gde glavnu reč dugo vode Balint i Ištvan Pastor, a sličnih situacija ima i van parlamenta – Aleksandar i Vojislav Šešelj u Srpskoj radikalnoj stranci (SRS), kao Marko i Zoran Živković u Novoj stranci.

Slobodan Marković, profesor Fakulteta političkih nauka, sve to ipak naziva „epizodnom pojavom“, jer je reč o „manje relevantnim strankama“.

Na pomen političkih dinastija pre svega mu na pamet pada – Grčka.

„Tamo su od 1910. do danas na vlasti bile četiri generacije porodice Venizelos-Micotakis, tri generacije porodice Papandreu, kao i dve porodice Karamanis“, kaže Marković za BBC.

„I posle dolaska Sirize (Koalicije radikalne levice) na vlast 2015. godine birači su se ponovo opredelili za političara iz porodice Micotakis, kao zalog sigurnosti“, dodaje.

Konstantin Egert, politički komentator ruskog radija Komersant i predavač na Ženevskom centru za bezbednosnu politiku, smatra da takva težnja za kontinuitetom „postoji samo u zemljama gde demokratske institucije nisu dovoljno razvijene“.

„Sve zavisi od konteksta – da, političkih dinastija ima i u razvijenim demokratijama, ali one tamo nisu opasne, baš zato što postoje institucije“, navodi Egert za BBC.

Političkih dinastija ima danas u gotovo svim državama sveta, bez obzira na njihov način uređenja, a posebno se ističe Amerika, gde su porodice Kenedi i Buš samo neke u nizu onih koje decenijama, u različitim epohama, kroje sudbinu zemlje.

„Vrlo je zanimljivo da čak i tamo gde postoje slobodni izbori ljudi često biraju manje više iste aktere“, kaže Bojan Klačar iz Centra za slobodne izbore i demokratiju (Cesid) za BBC.

„To zaista svedoči koliko jednom stečena politička moć ne može lako da se izgubi – čak ni u visoko razvijenim demokratijama, a posebno ne u Srbiji, gde postoji dosta nepoštenih elemenata u izbornoj trci.“

Međutim, sinovi političara kažu da ponekad nije lako biti u njihovoj koži.

„To što je moj otac bio na važnim državnim funkcijama meni u Srbiji samo zatvara vrata“, kaže za BBC na srpskom Marko Živković, sin Zorana Živkovića, nekadašnjeg premijera, ministra policije i zvaničnika Demokratske stranke (DS), koji je 2013. osnovao Novu stranku.

„Za to nismo krivi ni moj otac, ni ja, već sistem i to što je kod nas politika uglavnom prljava i odvratna.“

Beograd, 29. oktobar 2020.

BBC
Milan Krkobabić je trenutno ministar za brigu o selu, a nije poznato da li će ministarsko mesto imati i u narednoj vladi

Kako političke dinastije nastaju i opstaju

„Ko je pobedio na izborima? Aleksandar Vučić“, kaže Stefan Krkobabić iz poslaničke klupe, tokom prvog obraćanja kolegama u novom sazivu Narodne skupštine.

„Ko je pobedio na izborima? Da, i moj tata“, dodao je.

Na izbornoj listi koalicije oko naprednjaka za parlamentarne izbore, Milan i Stefan Krkobabić bili su na 35. i 75. mestu, ali je njihova porodica u poslednje dve decenije imala popriličan uticaj na srpsku politiku.

Neko od njih – deda, otac ili sin – od 2008. ima mesto u skupštinskim klupama, a za to vreme zauzimali su i važne državne funkcije.

Stefan Krkobabić je prvobitno pristao na intervju za BBC na srpskom, ali do njega nije došlo ni posle nekoliko poziva i razmenjenih poruka.

U ranijem intervjuu za Srpski telegraf, izjavio je da je „svestan zamerki“ dela javnosti oko nepotizma.

„Ali bih voleo da ljudi ne slušaju izlizanu priču o dinastiji Krkobabić, nego da cene rezultate i rad – mog oca redovno napadaju zbog toga i manje se vrednuju stvari koje je postigao.“

Tada je naveo i da deo PUPS-a „od malih nogu“, kao i da je „maltene odrastao i sazrevao uz dedu Jovana i oca Milana i sve saborce iz stranke“.

„Mnogo sam od svih njih naučio – šta je predan rad, čast i poštenje, sad je vreme da i ja njima pomognem u borbi za naše ideale.“

Njegov otac Milan u ranijem intervjuu za BBC izjavio je da je njegov sin sam doneo odluku o ulasku u političku arenu i da mu u njoj neće biti lako.

„Zašto ne budemo realni i pošteni – politika je surov i težak posao i morate imati određene predispozicije, a ništa vam ne garantuje uspeh“, rekao je Krkobabić 2020.

Konstantin Egert kaže da postoji nekoliko razloga za to što se pojedne porodice politikom bave u više generacija.

„Logika je jasna – deci u takvim sredinama je to prirodni habitat, kao što ljudi iz umetničkih porodica postaju umetnici“, navodi Egert.

„Prirodno je da se ljudi ugledaju na roditelje i dede.“

Isto navodi i Klačar, dodajući da deca političara „ne kreću od nule, autsajderski“, već da „politiku posmatraju iz prvog reda“.

Drugi razlog uspeha dinastija, smatra direktor Cesida, jeste i „sociološki fenomen zatvaranja profesija“, gde lekare vidi kao još bolji primer od političara.

On ipak navodi da je i „politika zavodljiva po pitanju prestiža, medijske pažnje, uticaja i moći“.

„Posebno u Srbiji, gde ona, koliko imamo prilike da vidimo, može biti i lukrativno zanimanje“, smatra Klačar.

Kao važan razlog postojanja političkih dinastija, on vidi i „gotovo potpuni izostanak interne demokratije u političkim organizacijama“, za koje kaže da su „uglavnom u potpunosti zatvorene i gotovo bez unutarstranačkih izbora“.

„Kada je tako, ne čudi da se liderska pozicija u stranci prebacuje sa kolena na koleno – ne postoji nikakav unutrašnji proces koji bi određenu strukturu moći mogao da poremeti.“

Usame Zukorlić kaže da je njega na čelo SPP-a dovelo „menadžersko iskustvo kroz sve protekle kampanje“, ali i „intencija da se tim putem sačuva muftijina simbolika“.

Njegov otac bio je dugogodišnji muftija Islamske zajednice Srbije.

„Treći razlog je nepostojanje konkurencije u stranci – da sam znao da bilo ko hoće i može da iznese ovo, ja bih tu osobu podržao, a nastavio svoj akademski put“, kaže Usame Zukorlić.

Von Egert se takođe vraća na pitanje demokratskih procesa i snage institucija, ali na širem, sociološkom nivou.

„Što su u nekoj zemlji plemenske i porodične veze važnije i snažnije, to će i političke dinastije biti raširenije… Te zemlje se onda zasnivaju više na tim vezama, a manje na institucijama.“

Političke dinastije u Srbiji

Taj 21. septembar 1997. u Srbiji je bio prilično buran, a posebno za porodicu Živković.

U toku su parlamentarni izbori koje deo opozicije, predvođen DS-om i Demokratskom strankom Srbije (DSS), bojkotuje zbog neregularnosti na prethodnim.

Iako su socijalisti i radikali osvojili najviše glasova, veliki razlog za radovanje imao je i Zoran Živković, u to vreme gradonačelnik Niša i visoki zvaničnik demokrata.

„Ja sam odrastao sa politikom, pa rođen sam na dan izbora“, kaže uz osmeh njegov sin Marko.

„Ima jedna anegdota, kako su nekom posmatraču iz Kanade morali da objašnjavaju zašto opozicija u Nišu slavi, iako je Šešelj dobio izbore – ‘pa gradonačelnik dobio sina, to je važnije od izbora u ovom trenutku’.“

Živković

Marko Živković
Marko Živković je rođen na dan izbora 1997. godine

Dve decenije kasnije, Marko Živković je takođe politički aktivan, ali kaže da tokom odrastanja nije mnogo sa ocem pričao o njihovoj profesiji.

„Otac i sin imaju mnogo bitnije teme u životu“, kaže kratko.

„Kada je nešto važno naravno da smo to prokomentarisali, ali u pet rečenica… Više smo pričali o tome ko će da ide u nabavku i da baci đubre, nego o politici.“

Kod Zukorlića je bilo potpuno drugačije.

„Sa rahmetli babom sam pričao o politici od najranijeg detinjstva – apsolutna većina naših razgovora je bila o politici, veri, društvu, događajima i planovima“, navodi Usame Zukorlić.

„Poslednji naš razgovor je bila njegova naredba da pristanem da budem pomoćnik predsednika Republičke izborne komisije (RIK), uz rečenicu: ‘Vakat ti je za ozbiljne stvari'“.

Njihova manjinska Stranka pravde i pomirenja u poslednja dva saziva podržavala je vladajuću većinu okupljenu oko naprednjaka.

„Trideset godina boravka uz muftiju mi je otvorilo horizonte politike, što me je samo po sebi izbacilo na površinu političkih tokova“, kaže Zukorlić.

Živković kaže da ga danas mnogi često gledaju kroz oca.

„Kao kod nekog talentovanog glumca, poput Pavla Mensura često ne piše njegovo ime i prezime, već da je sin Irfana Mensura.“

Nova stranka na izborima 2022, kao ni dve godine ranije, nije uspela da pređe cenzus, a u sličnoj situaciji je i SRS, gde glavnu reč vode Vojislav i Aleksandar Šešelj.

Aleksandar Šešelj, danas zamenik predsednika stranke – njegovog oca – nije odgovorio na pitanja BBC-ja na srpskom do trenutka objavljivanja teksta.

U ranijim intervjuima govorio je da je „odrastao uz SRS“, da mu je otac „politički uzor“, ali i da je osećao pritisak zbog toga.

„Pošto sam sin Vojislava Šešelja, od mene se mnogo očekuje – često nisam u stanju da to pružim, ali se trudim“, izjavio je za Vreme.

Vojislav Šešelj osuđen je pred Mehanizmom za međunarodne krivične sudove u Hagu za zločine protiv čovečnosti počinjene tokom ratova 1990-ih i raspada Jugoslavije.

Inače, politički je aktivna bila i Jadranka Šešelj, supruga Vojislava Šešelja, koja je 2012. bila i kandidatkinja za predsednicu Srbije – osvojila je 3,78 odsto glasova.

Slična postavka je i u drugim političkim dinastijama u Srbiji – sem Krkobabića nijedna nema tri generacije i uvek je i reč o muškarcima, ocu i sinu.

Radomir Nikolić, sin bivšeg predsednika Srbije Tomislava Nikolića, bio je gradonačelnik Kragujevca, dok je Boris Tadić, takođe bivši predsednik Srbije i lider DS-a, sin akademika Ljubomira Tadića, jednog od osnivača demokrata.

Sanda Rašković Ivić, bivša predsednica DSS-a, a danas narodna poslanica, ćerka je Jovana Raškovića, jednog od lidera Srba iz Hrvatske tokom devedesetih, a iz političke porodice dolazi i nekadašnji poslanik i funkcioner DS-a Balša Božović čiji otac Dragoslav je bio funkcioner demokrata.

„U Srbiji su sve te političke dinastije lokalnog karaktera, veoma politički limitirane i sa vrlo malo realne moći koja izvire iz njih“, kaže Klačar.

„I dalje su one ili na klupi za rezervne igrače, ili uopšte nisu vodeći igrači u njihovim ekipama, da kažemo to sportskim rečnikom.“

Slobodan Marković navodi i drugačiji slučaj iz prošlosti.

„Slučaj porodice Garašanin je redak primer u istoriji Srbije da su i otac Ilija i sin Milutin bili premijeri“, navodi profesor FPN-a.

Ilija Garašanin, poznat po delu Načertanije, plana razvoja Srbije, bio je predsednik Vlade Srbije u dva navrata (1852-1853, 1861-1867), a njegov sin od 1884. do 1887.

To je doba kada je Srbija ponovo polako sticala nezavisnost i stvarala državu, posle vekova vlasti Otomanskog carstva.

„Ustanička Srbija iznikla je iz egalitarnog društva i bilo je teško da se uspostave političke dinastije – nasleđivanja je više bilo među oficirima i profesorima“, kaže Marković.


Pogledajte video: Da li živimo bolje ili lošije nego pre prethodnih izbora

Da li živimo bolje ili lošije nego pre prethodnih izbora
The British Broadcasting Corporation

Klačar navodi da nekoliko političkih porodica danas ipak ima uticaj na „određenim mikronivoima“ u Srbiji.

„U slučaju porodice Krkobabić, to je manje više preko vlasništva nad jednom strankom, a u političkoj dinastiji Pastora preko uticaja na mađarsku zajednicu“, kaže.

Ištvan Pastor je od 2007. predsednik SVM-a, manjinske stranke koja je dugogodišnji koalicioni partner naprednjaka.

Njegov sin Balint od 2019. je potpredsednik stranke, a nedavno je izabran i za potpredsednika Narodne skupštine, gde ima 15-godišnji poslanički staž.

Balint Pastor je na pitanje za intervju za BBC na srpskom odgovorio da „nije zainteresovan za temu“, zato što su „te priče ispričane još pre 15 godina“.

U jednom od ranijih intervjua, 43-godišnji Pastor je izjavio da je „političar od detinjstva“.

„U kući se uvek pričalo o aktuelnim događajima, o politici, pa sam za maturski rad izabrao temu Parlamentarizam u monarhiji i republici„, rekao je za Politiku 2007.


Priča o Krkobabićima

Jovan Krkobabić PUPS je osnovao 2005, ali je u Skupštinu Srbije prvi put ušao 2008, kada je bio jedan ključnih aktera „istorijskog pomirenja“ DS-a i SPS-a.

Reč je o strankama koje su na suprotnim stranama bile tokom devedesetih godina prošlog veka, što je kulminiralo 5. oktobra 2000, kada je u revoluciji sa vlasti svrgnut Slobodan Milošević, dugogodišnji predsednik Srbije i Savezne Republike Jugoslavije, kao i lider socijalista.

DS i SPS te 2008. prave Vladu Srbije i Jovan Krkobabić prvo postaje potpredsednik vlade, a posle izbora 2012. i ministar rada.

Preminuo je dve godine kasnije, kada na čelo stranke dolazi njegov sin Milan.

Milan Krkobabić je od 2012. bio zamenik gradonačelnika Beograda i generalni direktor JP „Pošte Srbije“, a te godine aktivan postaje i njegov sin Stefan, koji za nekoliko godina postaje zamenik direktora Privredne komore Beograda.

PUPS 2016. menja koalicionog partnera i na izbore ide u širokoj koaliciji oko naprednjaka.

Milan Krkobabić tada postaje ministar bez portfelja u Vladi premijerke Ane Brnabić.

Stefan Krkobabić se od 2019. nalazio i na poziciji v. d. direktora JP „Stara Planina“, zbog čega je Agencija za borbu protiv korupcije zatražila smenu njegovog oca, navodeći da je kao član Vlade Srbije učestvovao u donošenju takve odluke.

Poslanik PUPS-a je od 2020. godine.


Političke dinastije u regionu i svetu

Za to vreme, političko nebo širom sveta puno je političkih dinastija bez krune.

„Dinastije u Srbiji nisu ni približno moćne kao u SAD, Grčkoj“, izričit je Klačar.

„Nisu čak ni na nivou Izetbegovića u Bosni i Hercegovini, gde se ipak radilo i radi o dve vrlo važne političke figure“, dodaje.

Alija Izetbegović je tokom 1990-ih bio lider Bošnjaka u BiH.

Jedan je od potpisnika Dejtonskog mira, kojim je 1995. okončan rat na području Bosne, kada postaje i prvi predsednik Predsedništva nezavisne BiH.

Na toj funkciji bio je sve do 2000, a preminuo je 2003.

Bakir Izetbegović, njegov sin, član Predsedništva BiH bio je od 2010. do 2018. godine.

Kada je reč o regionu, Miroslav Tuđman, sin Franja Tuđmana, bivšeg predsednika Hrvatske i još jednog potpisnika Dejtona, takođe se bavio politikom.

Sinovi i ćerka Ibrahima Rugove, dugogodišnjeg lidera kosovskih Albanaca i bivšeg predsednika Kosova, bili su poslanici u kosovskom parlamentu, kao i deca Fatmira Sejdijua, još jednog bivšeg kosovskog predsednika.

Dejton, Ohajo, 21. novembar 1995. godine

PAUL J. RICHARDS/AFP/Getty Images
Sinovi i Izetbegovića (treći sleva) i Tuđmana (drugi zdesna) bave se politikom

KonstantinEgert, govoreći o svetskim političkim dinastijama, pre svega ukazuje na to da postoje različiti razlozi njihovog uspona.

„U demokratijama je to pre svega rezultat političke i ekonomske povezanosti – to se ne može porediti sa porodicom Asad u Siriji ili Kim u Severnoj Koreji“, navodi Egert.

„Njihova moć proizilazi iz korupcije i nasilja koje vrše.“

Hafez al Asad bio je predsednik Sirije od 1971. do 2000, kada je preminuo, a na toj funkciji nasleđuje ga Bašar al Asad, njegov sin.

Bašar al Asad vlada Sirijom već 20 godina. Njegovu vladavinu obeležava jedno od najkrvavijih razdoblja u istoriji te zemlje koje traje od 2011.

A „veliki vođa“ Kim Il-Sung bio je na čelu partije i Severne Koreje od 1966. do 1994, nasledio da je njegov sin Kim Džong-Il, koji je na toj funkciji takođe bio sve do smrti 2011.

Tada na čelo dolazi Kim Džong-Un, koji i danas vlada zemljom.

„Time je Severna Koreja postala neka vrsta republikanske monarhije“, kaže Marković.

Poznat je i slučaj sa Kube, gde je dugogodišnjeg lidera Fidela Kastra nasledio brat Raul, čiji su supruga, ćerka i sin takođe politički veoma aktivni.

Ipak, smene članova iste porodice na vlasti dešavaju se i u demokratskim društvima, a tu se posebno ističe Amerika.

Dve porodice do sada su imale dve generacije u Beloj kući.

Prvo su krajem 18. i početkom 19. veka predsednici bili Džon Adams i njegov sin Džon Kvinsi Adams, da bi 200 godina kasnije, na prelazu iz 20. u 21. vek, isto uradila i dva Džordža Buša, stariji i mlađi.

Nešto slično dogodilo se u Kanadi – Džastin Trudo, aktuelni premijer, sin je bivšeg kanadskog premijera Pjera Trudoa.

„Političke kampanje su veoma skup projekat u SAD, lakše je nekome ko je nasledio imetak i politički kapital da se probije u političkom svetu“, smatra Marković.

Tu se pre svega ističe porodica Kenedi, koja je gotovo 150 godina davala najviše državne zvaničnike, među kojima i jednog predsednika – Džona.

„Nema nikakve dileme da se radi o porodicama koje su i politički poznate i veoma bogate, pa naslednicima mogu da omoguće zavidan nivo i obrazovanja i iskustva, kako bi uopšte došli u situaciju da se bave politikom“, kaže Klačar.

Sve to, dodaje, govori koliko u politici „igre moći i izgrađen politički uticaj može da bude važan faktor, čak i kada imate veoma razvijene demokratske mehanizme.“

Iako najpoznatiji, daleko od toga da su Kenedijevi jedina uticajna dinastija u Americi – širom zemlje postoje stare senatorske porodice čiji članovi decenijama odlučuju o sudbini neke od saveznih država.

„Senatori često obavljaju tu dužnost u više uzastopnih mandata – Mič Mekonel je 37 godina senator u Kentakiju“, kaže Marković.

„Dugim obavljanjem funkcije dolazi do stvaranja izuzetno snažnih mreža uticaja koje olakšavaju bavljenje politikom, a u mnogim slučajevima i članovi porodica postaju deo te mreže.“

Džon Kenedi

Getty Images
Džon Kenedi ubijen je 1963. godine u Dalasu

A kada je reč o svetskim dinastijama, na istoku se posebno ističe porodica Gandi-Nehru u Indiji, dok je nedavno ubijeni bivši premijer Japana Šinzo Abe, takođe sin bivšeg premijera.

Uticajnih političkih porodica ima i u Evropi – posebno u Francuskoj i Britaniji.

Politički su aktivni potomci nekoliko francuskih predsednika – Šarla de Gola (i sin i unuk), Fransoa Miterana (sin) i Nikole Sarkozija (sin).

Tri generacije političara došlo je i iz porodice Le Pen (Žan Mari, Marin i Marion), poznate po desničarskoj politici.

Jaroslav Valensa, sin čuvenog Leha Valense, predsednika Poljske i dobitnika Nobelove nagrade za mir, takođe je bio politički aktivan, kao i sin Konrada Adenauera, bivšeg predsednika Zapadne Nemačke.

Situacija sa političkim dinastijama – imali oni krunu na glavi ili ne – veoma je živopisna i u Velikoj Britaniji.

Pored bezbroj uticajnih familija, politikom su se, na primer, bavili i potomci Vinstona Čerčila, predsednika vlade tokom Drugog svetskog rata, dok premijer Boris Džonson takođe dolazi iz političke porodice.

Otac mu se bavio politikom, kao i brat Džo i sestra Rejčel.

Opstanak političkih elita

Godine i decenije prolaze, ali moć pojedinih političkih dinastija ne jenjava.

Slobodan Marković smatra da njihov opstanak u Americi ne zavisi samo od politike, već da su ključne „mreže uticaja i odnos prema eliti moći“.

„Oni bi njen deo bili i bez politike, jer ona obuhvata političku, ekonomsku i vojnu elitu – međusobno je isprepletena.“

Može li se onda reći da su političke dinastije vrsta moderne aristokratije?

„Samo u ograničenom smislu“, kaže Klačar.

„U pojedinim državama možemo da govorimo o aristokratskim tendencijama, ali toga nema u razvijenim demokratijama – institucije sprečavaju da se u potpunosti ovlada političkim prostorom.“

Von Egertu se takođe ne sviđa pojam političke aristokratije i pre bi koristio izraz „visoko društvo„.

„Iako su to sve bogate porodice, koje poseduju šta poseduju, u demokratskim društvima je sve u granicama zakona.“

Za to vreme Marko Živković u Srbiji živi neki drugi život.

Ni on ni njegov otac danas nemaju nikakvu funkciju u Novoj stranci – Zoran Živković je otišao u političku penziju.

U poslednje vreme se, kaže, više se angažovao u privatnom poslu, kroz nevladinu organizaciju koju je, navodi, pre 20 godina osnovao njegov otac, pa je sada obnovila rad.

„Što se tiče stranke, ona je izabrala novo rukovodstvo i ja sam sa svima u istim odnosima kao dok je moj otac predvodio organizaciju“, kaže Živković.

„Nikada nisam želeo da se guram… Ove godine punim 25, tako da ima vremena za mene.“

Na pitanje šta je potrebno da ga više ne gledaju kao „Živkovićevog sina“, odgovara da se on tu najviše pita, kao i svi drugi potomci poznatih političara.

„Samo mi treba da se pokažemo u najboljem svetlu, bez pozivanja na roditelje – nikada nisam voleo one klince u školi koji govore ‘znaš ko su moji mama i tata’ – iako ne treba da nas bude sramota njih.

„Mislim da vredim dovoljno da i sam nešto pokažem.“

Na pitanje o budućnosti, Usame Zukorlić se vraća u prošlost i citira oca, koji je rekao da on pripada „generaciji promene“, a njegov sin „generaciji pobede“.

„A i jednom je na pitanje ‘šta ako njegova borba ne uspe’, odgovorio: ‘Ostavit ću amanet mom sinu, neka nastavi… Ako i on ne uspije, neka ostavi amanet svom sinu, neka nastavi…'“


Izbori 2020: Kratka istorija višestranačja u Srbiji
The British Broadcasting Corporation

Pratite nas na Fejsbuku,Tviteru i Vajberu. Ako imate predlog teme za nas, javite se na bbcnasrpskom@bbc.co.uk

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari