Yuri laying in a hospital bed.

BBC
Dvadesetjednogodišnji Jurij ranjen je u raketnom napadu

Jurij je izgubio stopalo, ali ne i volju da se bori.

Zamalo je preživeo eksploziju granate, njegov viši narednik poginuo je na licu mesta.

Jurij je uspeo da upozori ratne drugove da uzmu zaklon, ali ne i sam to da učini, jer se nalazio na deset metara od skloništa kad je udarila raketa.

„Bio sam u samom epicentru napada.

„Da se ja pitam, sad bih ustao, vratio se da se borim. Veoma sam nesrećan što se moji momci tamo bore, a ja tu ležim i ne mogu da im pomognem“, kaže mi on iz bolničkog kreveta u Dnjepru, četiri sata vožnje od prve linije fronta u regionu Donbasa u istočnoj Ukrajini.

Vatrene reči, ali Jurij je bled.

Njegovu desnu ruku drži metalna konstrukcija koja podupire kost.

Hirurzi su pokušali da mu spasu desno stopalo, ali su shvatili da su povrede prevelike.

Ovom dvadesetjednogodišnjaku biće potrebna proteza ako želi da mu se ostvari želja i da se ponovo bori za sopstvenu zemlju.

Ali trenutno su dugi redovi onih kojima je potrebno upravo to – i ranjenih vojnika i civila.

„Ukrajini treba više pomoći za kupovinu protetičkih komponenti.

„Budžet zemlje u ovoj oblasti izdvojen je još pre rata i nije uračunao ovo. Jedan od naših glavnih prioriteta jeste da povratimo izgubljene funkcije ranjenih što je pre moguće i vratimo ih u potpunosti u normalan život“, kaže Jevgenij Čelakov iz Fondacije za socijalnu zaštitu osoba sa invaliditetom.

Teško je sagledati razmere problema.

Tražili smo komentar od ukrajinskog ministarstva odbrane, ali nismo dobili odgovor.

Bolnica u Dnjepru najbliža je liniji fronta, ali su ovdašnji lekari dobili uputstva da nam ne govore koliko ranjenih vojnika leče.

Našu posetu strogo nadgleda oficir za štampu i nije nam dozvoljeno da postavljamo pitanja o civilnim žrtvama ili smrtima.

‘Tamo napolje je pakao’

Predsednik Zelenski je prošle nedelje izjavio da u borbama svaki dan pogine do 100 vojnika, a bude ranjeno njih 500.

Hirurzi i bolničari kažu da većina ima rane zadobijene u eksplozijama.

Tim Prve dobrovoljačke mobilne bolnice Pirogov često je prvi na licu mesta koji ukazuje pomoć vojnicima ranjenim na frontu u regionu Donbasa.

„Tamo napolju je pakao.

„Za razliku od onoga što smo videli u regionu Kijeva, ovde gotovo da nema rana od metka – samo jezive povrede osakaćenih od raketa, minobacača, bombi i granata. Jezivo je koliko je tehnologija ubijanja uznapredovala“, kaže mi Genadij Druženko iz ove grupe.

„Viđam pacijente se teškim povredama“, kaže profesor Aleksandar Loskutov sa Nacionalne akademije medicinskih nauka Ukrajine.

On je ortopedski hirurg iz Dnjepra, koji radi po čitav dan da bi spasao što više ljudi.

Nekih dana ima i do 80 pacijenata.

„Ne mogu svi da se spasu“, kaže on tiho.

Ali veruje da rešenje za one koji su izgubili udove mora da se pronađe unutar zemlje, a ne da se pacijenti šalju u bolnice u inostranstvu.

Serhei and his wife, Yulia, in hospital.

BBC
Hirurzi su uspeli da spasu Sergejevu ranjenu nogu zahvaljujući teškom zahvatu

Posetili smo fabriku protetičkih pomagala u Dnjepru izgrađenu 1944. godine.

Ovde su spremni da pojačaju proizvodnju.

„Osoba koja dobija prvi protetički ud mora da se obuči da ga koristi. To je kao sa biciklom: nije dovoljno samo dati nekome balanser da bi on znao da ga vozi. Neko negde mora da ga i nauči“, kaže direktor Aleksej Štanko, dok me vodi u obilazak.

„Kad neko bude primljen na bolničku negu kod nas i vidi druge koji nemaju obe noge ili ruku, baš kao i on, on onda vidi da život ide dalje. Možete da imate normalan život uz ono što vam nudi savremena tehnologija“, dodaje on.

Ima i izuzetnih priča o uspehu: hirurška veština spasava udove.

Sergej je bio pogođen minobacačkom granatom dok je bio na misiji u Marijupolju – gradu koji je sada u ruševina i u ruskim rukama.

Pokazani su mi slajdovi Sergejeve povrede. Nedostajao mu je veći deo potkolenice, ali hirurzi su iskoristili deo njegove butine da je nadomeste.

„Šanse su bile tanke“, kaže on.

Njegova supruga Julija nije se čula s njim dve nedelje kad je dobila poziv da dođe u bolnicu.

Sve vreme ga drži za ruku tokom intervjua.

Pušta ga samo jednom, dok se Sergej oslanja na štake da mi pokaže da može da hoda na kratkim udaljenostima.

„To je čudo“, kaže Julija.

Ali kao i Jurij, njen muž misli samo na to kako da se vrati u borbu.

Sergej veruje da će sobe za vojnu rehabilitaciju širom Ukrajine biti pune nezadovoljnih vojnika kao što je on.

Pitam Juliju šta misli o tome.

„Potpuno podržavam muža.

„Spremna sam da pođem dalje i podržim sve što on hoće da uradi“, govori mi ona, još uvek držeći Sergeja za ruku.

Cena ovog rata ravna je jakoj volji da se prevaziđu njene posledice.

Mnoge dobrotvorne organizacije spremne su da pomognu.

Ali biće potrebni i novac i vreme da još jedan surovi rat ne bi proganjao još jednu generaciju vojnika.


Pogledajte snimak pogođene dečije bolnice i porodilišta u Marijupolju

Snimci iz pogođene dečije bolnice i porodilišta u Marijupolju
The British Broadcasting Corporation

Pratite nas na Fejsbuku,Tviteru i Vajberu. Ako imate predlog teme za nas, javite se na bbcnasrpskom@bbc.co.uk

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari