venčanje

Aleksandar Manić/privatna arhiva

Venčanje u seoskom manastiru, gosti, muzika – na prvi pogled nema ničeg neobičnog na venčanju Svetlane Divčić i Aleksandra Manića.

Ali njih dvoje su prvi par koji se venčao u selu Izatovci na Staroj planini u poslednjih nekoliko decenija.

Poslednja svadba u selu, priča Aleksandar, bila je 1974. godine – tada se udavala njegova majka.

Za skoro pet decenija, koliko je prošlo od poslednjeg venčanja, mladi ljudi su iz sela uglavnom odlazili.

Pre dve godine, desilo se nešto nesvakidašnje – Aleksandar i Svetlana doselili su iz grada na obronke Stare planine.

„Osećaj je da menjate nešto. U selu je, pre našeg dolaska, živelo oko petnaestak ljudi, svi stariji od 60 godina“, priča Aleksandar za BBC na srpskom.

Svetlana dodaje da bi meštani ovog malog sela u opštini Dimitrovgrad uskoro mogli da dobiju još nekoliko novih komšija.

„Planiramo da nas bude više, da za deset godina selo bude puno dece“, kaže Svetlana.

Aleksandar ponosno dodaje da žele da pokušaju da promene trend depopulacije koji je zahvatio Staru planinu.

Od kehaji ovčara do najmlađeg pastira u selu

pastir, ovce

Vladimir Živojinović
Aleksandrova porodica se još od 17. veka bavi stočarstvom

Selo Izatovci nalazi se u blizini farme ovaca na kojoj rade i Svetlana i Aleksandar.

Farma od skoro hiljadu grla stoke uliva im, kažu, nadu da će sa porodicom koju planiraju moći da ostanu na selu.

„Podržana je izgradnja vrtića i škole u selu Visočka Ržana, a obnovljeni su i putevi koji vode do Dimitrovgrada“, priča Aleksandar.

On bi želeo da njegova deca detinjstvo provedu na Staroj planini, kao i on sam – kao dečak, letnje raspuste provodio je u Izatovcima.

„Čuvao me je moj deda koji me je vraćao u neka stara vremena, u vreme Turaka, otvarao mi je maštu“, seća se Aleksandar.

Sa osmehom kaže da se u Pirot, u kome je živeo, kao dečak vraćao sa uzbudljivim pričama kojima je fascinirao „gradsku decu“.


Pogledajte i video o čuvenom sjeničkom siru:

Hrana i Srbija: Kako odabrati sjenički sir – otkrivaju oni koji ga prave
The British Broadcasting Corporation

Da preseče i donese odluku da se iz Pirota, u kome je radio kao kustos arheolog u Muzeju Ponišavlja, preseli na selo, pomogla mu je povezanost sa Starom planinom.

„Moja porodica je jedna od najstarijih u selu, vodimo poreklo od kehaji ovčara – svi moji su bavili stočarstvom još od 17. veka“, priča.

Kehaji je turska reč koja je označavala starešinu, kaže.

„To su bile starešine koje su okupljale više porodica koje su uzgajale ovce.

„Posao im je bio da kontrolišu proizvodnju. Bili su nešto poput izvršnog direktora u to vreme“, smeje se Aleksandar.

Po ugledu na dedu, pradedu i čitavu porodicu, Aleksandar se vratio ovcama i postao najmlađi pastir na obroncima Stare planine.

„Najviše grla je bilo kada je glavni bio dedin pradeda, čuvali su 378 ovaca. Mi sada čuvamo 300″, objašnjava.

Posao-kuća, kuća-posao, ali u prirodi

pastir, ovce

Vladimir Živojinović
Život u gradu mu nije odgovarao i zbog toga je odlučio da se presli na selo

Za razliku od Aleksandra, supruga Svetlana je rođena u selu u okolini Vranja.

Ipak, posle studija ostaje da živi u Beogradu.

„U gradu ne možete da menjate ništa, a na selu možete.

„Grad mi ne nedostaje“, kaže Svetlana.

Kada ste već u selu, jedini način da opstanete je rad, dodaje Aleksandar.

„Možete da menjate i sebe i sredinu. Samo je potrebno mnogo da se radi“, smeje se.

Za Svetlanu, rad na selu jeste promenio mnogo, ali ostala je u sferi koju poznaje – radi kao ekonomista na farmi ovaca.

„Farma broji 900 grla ovaca, na proleće će ih biti oko 1200.

„Na ispaši su cele godine, osim u toku zime, kada se zatvaraju“, objašnjava Svetlana.

Aleksandar, koji osim rada sa njegovih 300 ovaca, pomaže kao pastir i na ovoj farmi, objašnjava da se ovde ovce čuvaju na starinski, tradicionalni način.

„Mleko dobijamo tako što primitivno muzemo, bez pomoći mašina.

„Jagnje koje očuvamo hranimo samo organskom hranom, životom i kukuruzom. jedina inovacija je hranjenje i u pripremi hrane“, kaže.

Šta je potrebno da bi se život u gradu zamenio životom u selu?

Aleksandar i Svetlana posle venčanja

Aleksandar Manić
Aleksandar i Svetlana sa ovcama

Aleksandar Manić
„Potrebno je biti istrajan, uporan i strpljiv. Tako je zagarantovan uspeh“ – za Svetlanu ovo je bio recept uspešnog preseljenja na selo

„Potrebno je hrabrosti“, ubeđena je Svetlana.

„Čovek mora da bude spreman na borbu i na odricanja.

„Potrebno je biti istrajan, uporan i strpljiv. Tako je zagarantovan uspeh“, dodaje.

Svetlana i Aleksandar sada živi u seoskoj kući staroj 130 godina.

„Kada uđete i osetite toplinu i energiju ljudi koji su nekada tu živeli, shvatite da ne vam televizija i telefon nisu neophodni“, smeje se Aleksandar.

On smatra da je najvažniji trenutak pre preseljenja na selo trenutak samospoznaje.

„Čovek mora da uvidi da nije sve u telesnom konforu i socijalnom statusu“, kaže.

Aleksandar i Svetlana pred manastirom na Staroj planini

Aleksandar Manić
Mart 2021. – prošlo je skoro pola veka od poslednjeg venčanja u selu Izatovci na Staroj planini

U 2020. godini, u čitavoj opštini Dimitrovgrad, na čijoj teritoriji se nalazi selo Izatovci, venčalo se samo 33 parova, preneli su lokalni mediji.

Za Aleksandra i Svetlanu, novi list koji su okrenuli preselivši se na selo, kažu, predstavlja obećanje nekog drugačijeg života.

„U gradu se uvek negde juri, žuri, deca gledaju u telefon.

„Ovde je drugačije – ovde su deca uz vas i od malih nogu učestvuju u poslu i bliskom kontaktu sa roditeljima“, kaže Aleksandar.

Svetlana tvrdi da je selo šansa za decu.

„Smatram da ovde mogu da izrastu u dobre ljude“.


Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na bbcnasrpskom@bbc.co.uk

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari