Srpsko narodno pozorište

BBC

Pozorišta nisu zgrade već ljudi u njima, a u najstarijem pozorištu na slovenskom jugu, koje je od osnivanja promenilo nekoliko zgrada, dramski umetnici održavaju plamen kreativnosti već 160 godina.

Pre nego što je uopšte i dobilo sopstvenu zgradu, Srpsko narodno pozorište (SNP) u Novom Sadu je 28. jula (po novom kalendaru) 1861, godine uposlilo prve glumice i glumce, što se smatra trenutkom osnivanja.

Sve je počelo kao izraz nacionalnog bunta u Habzburškoj monarhiji.

„Prvi zadatak SNP-a bio je da podgreva osećaj pripadnosti srpskoj naciji, pa tek onda prosvetiteljski i umetnički“, kaže teatrolog Zoran Maksimović za BBC na srpskom.

Zato je priča o osnivanju SNP-a, najstarijeg nacionalnog teatra u Srbiji, pre svega priča o kulturnoj revoluciji, sprovedenoj bez ijednog ispaljenog metka.

I danas, više od vek i po od osnivanja, „to je kuća koja je odnegovala i afirmisala mnoge generacije pozorišnih stvarateljki i stvaralaca“, kaže 27-godišnja dramaturškinja Tijana Grumić.

Od kafanske sale do simbola Novog Sada

ilustracija

BBC
Prve predstave krajem 19. veka igrane su po salama novosadskih kafana (ilustracija)

Kao mnoge važne priče na Balkanu i ova je počela u kafani.

Prve predstave igrane su u sali na spratu kafane „Kod sunca“, kao i „Kod kraljice Jelisavete“ – kafani koja se nalazila na mestu današnjeg hotela „Vojvodina“ u centru Novog Sada.

„To je vreme kada prosečan građanin ne ume da čita i piše, živi u tuđoj zemlji, ali ima priliku da na svom maternjem jeziku gleda Kraljevića Marka kako se savladava Turčina“, kaže Maksimović.

On dodaje da je „zadatak SNP-a bio da pod Austrougarima podigne nacionalnu svest“, pa su komadi najčešće sadržali scene iz srpske istorije.

Narod je ozbiljno shvatao ulogu, kaže Maksimović.

„Tokom pozorišnih turneja po Vojvodini glumci su spavali po kućama, pa kada bi neko igrao Vuka Brankovića imali su problem jer niko nije hteo da primi navodnog izdajnika u kuću.

„Ovo pokazuje koliko su verovali reči izgovorenoj na sceni i koliko su duboko identifikovali glumce sa istorijskim ličnostima“, dodaje.

Dom pozorišta tokom skoro tri decenije (1895-1928) bila je zgrada koju je ustupio veleposednik Lazar Dunđerski, sve dok jednog zimskog dana nije izgorela.

Usledio je period seljakanja – Kraljevina Jugoslavija prvo ga je pripojila pozorištu u hrvatskom Osijeku i tako je radilo do 1934. godine, kada se vratilo u Novi Sad i to u zgradu gde se danas nalazi Pozorište mladih.

Srpsko narodno pozorište

BBC

Tokom godina, SNP je samo širilo grane – od 1947. godine ima operu, a od 1950. i balet.

„Politička uloga SNP-a nastavila se i posle Drugog svetskog rata – sve do svađe Tita i Staljina često su igrani ruski komadi“, priča Maksimović.

Godinu dana nakon što je umro Josip Broz Tito i deceniju pre nego što se bivša država raspala, Srpsko narodno pozorište se 1981. konačno skućilo u namenski sagrađenoj beloj zgradi sa prepoznatljivim stepeništem u centru Novog Sada, koja je danas jedan od simbola grada.

Kao Dan pozorišta, SNP slavi upravo 28. mart, kada se uselilo u današnju zgradu.

„Zanimljivo, kao studenti uopšte nismo voleli tu zgradu.

„Bilo nam je krivo što su srušili deo ulice starog grada u centru“, kaže glumac SNP-a Radoje Čupić za BBC na srpskom.


Kako se umetnice osećaju dok izvode performans i kako publika može više da uživa u njemu.
The British Broadcasting Corporation

Turbulentna vremena

Taman kada se učinilo da se pozorišni brod ukotvio u stabilnoj luci, opasno su ga zaljuljali vetrovi politike.

Nešto manje od godinu dana pošto se doselilo u današnju zgradu, SNP je 1982. godine potresla, „jedna od najvećih i najmučnijih umetničko-političkih afera posttitovske Jugoslavije“, postavši „jedan od simptoma njenog raspada, ocena je novinara nedeljnika „Vreme“ Teofila Pančića,

Srpsko narodno pozorište

BBC
Pogled na Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu

Predstava „Golubnjača“ po tekstu Jovana Radulovića i u režiji Dejana Mijača, koji je govorio o ustaškim zločinima za vreme Drugog svetskog rata odjeknuo je širom bivše zemlje poput detonacije, i to ne bez posledica.

„To je za komunističku vlast bilo neprimereno zato što nije bilo u skladu sa negovanjem bratstva i jedinstva“, kaže Maksimović.

Za Čupića, tada sasvim mladog glumca, taj je vetar doneo životnu promenu.

„Imali smo dramski centar i radili smo na ugovorima što je svima odgovaralo, ali kada je krenula hajka Komiteta to je ugašeno i pozorište je ponovo dobilo stalni ansambl“, kaže Čupić.

On se tada zaposlio u Somboru, gde je ostao sve do 1999. godine.

U jesen posle NATO bombardovanja 1999. godine, glumac se posle skoro dvadeset godina vratio u Novi Sad i zaposlio u SNP-u.

„Posle meseci tegobne atmosfere, koju su ljudi jako teško podnosili, radili smo sa novim poletom“, kaže.

U proteklih dvadeset godina, Čupić je u SNP-u za publiku zavaljenu u štofana crvena sedišta sa kolegama izveo brojne predstave.

Njemu lično su, kako kaže, najdraže San letnje noći reditelja Kokana Mladenovića, Duh koji hoda Aleksandra Popovskog i Je li bilo kneževe večere Vide Ognjenović.

U martu 2020. godine, ta je sedišta ispraznila pandemija, a Čupić primećuje da je „pozorišni život funkcioniše koliko to okolnosti dozvoljavaju, ali publika ne odustaje od dolazaka“.

On dodaje da je pandemija trenutke sa publikom „samo učinila dragocenijim“.

„Svaka predstava je mala premijera, koju igramo sa strahom što da ne preskočimo nešto u tekstu jer u igranjima pravimo velike pauze, što kada će biti prilike da sledeći put izađemo na scenu“, navodi.

Neki novi klinci

proba snp

Tijana Grumić
Proba komada Tijane Grumić „Najusamljeniji kit na svetu“ u režiji Zijaha Sokolovića

SNP je mesto u kojem se stvarala istorija srpskog pozorišta, a kreativnost je u njemu i danas veoma živa.

Tri predstave mlade dramaturškinje Tijane Grumić su se u isto toliko prethodnih godina našle na repertoaru SNP-a.

„Pozorište je time dalo poverenje ne samo meni, kao još neafirmisanoj dramskoj autorki, već i celom timu mladih umetnica i umetnika – za neke je to bila prva profesionalna saradnja“, kaže Grumić.

Ona navodi da SNP ne samo da joj je omogućio da se afirmiše, već su odlasci u to pozorište imali formativni uticaj na nju kad je tek bila devojčica.

„Budući da sam odrasla u Staroj Pazovi, mestu bez redovnog pozorišnog repertoara, priliku da idem u pozorište nalazila sam u školskim izletima u Beograd i Novi Sad“, kaže.

Iako su joj utisci izbledeli, kaže da jasno pamti „prvi, svesni susret sa Srpskim narodnim pozorištem“ – bila je predstava ,,Galeb“ u režiji Tomija Janežiča koju je gledala neposredno nakon upisa na Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu.

„Takvo sedmočasovno iskustvo, nešto je što, u tom trenutku, nije bilo moguće iskusiti ni u jednom drugom pozorištu kod nas i što je, za mene tada bio neverovatan prozor u svet pozorišta koji se otvarao preda mnom“, navodi.

Grumić odlučno odbacuje stereotip da mlade ne zanima pozorište.

„Mislim da ih pozorište interesuje dok god im se obraća bez podilaženja.

„U tom smislu, nisu mladi ti koje treba terati u pozorište, doći će mu oni i sami onda kada pozorišta promisle na koji način se obraćaju svojoj publici i ponude mladima razlog da dođu“, ističe Grumić.


Kakva je veza tradicionalne vojvođanske obuće i Pradinih cipela

Obuća i tradicija: Kakva je veza tradicionalne vojvođanske obuće i Pradinih cipela
The British Broadcasting Corporation

Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na bbcnasrpskom@bbc.co.uk

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari