Jutros je u Hagu počelo dvodnevno zasedanje Apelacionog veća u slučaju Radovana Karadžića, utemeljitelja Republike Srpske.
U ponedeljak je ovo bila udarna vest u većini svetskih medija, ali ne i u Srbiji.
Nijedne beogradske dnevne novine nisu najavile događaj na naslovnoj strani, nijedna televizija sa nacionalnom frekvencijom nije se uključila u direktan prenos iz Haga.
Potpuno drugačija slika od 24. marta prošle godine, kada je Haški tribunal proglasio Karadžića krivim za genocid u Srebrenici, progon Hrvata i Muslimana širom Bosne, opsadu Sarajeva i druge ratne zločine i osudio ga na 40 godina zatvora. Tada su naslovnice bile skoro pa uniformne a televizije prenosile izricanje presude.
Karadžić je na sednici u ponedeljak opisao proterivanje muslimana i Hrvata tokom rata u Bosni kao „mit“. Dodao je da je njegova presuda zasnovana na „vicevima i glasinama“, a njegov tim je podneo žalbe na 50 tačaka presude.
Takođe je rekao da su muslimani u Sarajevu „ubijali sopstvene vojnike“, a da strategija bosanskih Srba „nije bila napadačka.“
Saslušanje pred tribunalom se nastavlja u utorak, a Apelaciono veće će odluku doneti najverovatnije do kraja godine.
Karadžićev advokat Piter Robinson rekao je novinarima da bivši vođa bosanskih Srba želi da obori presudu i zatraži novo suđenje.
„Njegov beskonačni optimizam, njegova ljubav prema njegovom narodu, njegov snažan intelekt i radoznalost, njegova ogromna energija… omogućila mu je da se punom brzinom bori za pravdu u poslednjih deset godina“, rekao je Robinson.
I tužilaštvo smatra da su sudije pogrešile – glavni tužilac Serž Bramerc traži od veća „ispravi greške“ i Karadžiću odredi doživotnu robiju.
Pomirenje ne donosi sud
Mediji su danas, čini se, sledili stav vlade Srbije o procesima pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju koji je prošle nedelje javno iznela Nela Kuburović, ministarka pravde.
„Tribunal u Hagu nije doveo do pomirenja u regionu, što mu je bila osnovna funkcija“, rekla je ona, a slične ocene davali su ranije i drugi članovi Vlade.
Međutim, ni statut, ni osnivački akti Tribunala, nigde ne pominju regionalno pomirenje kao cilj.
Jer, glavni cilj Tribunala je isti kao i svakog krivičnog suda – da deli pravdu, a ne da miri, a ulogu pomiritelja su mu nametnuli političari, koji sad listom tvrde da su razočarani.
Zločini? Kakvi zločini?
Bilo bi, međutim, nepravedno optužiti vladu da stoji iza potiskivanja vesti o Karadžiću – prosto, urednici su ispravno procenili da javnost, kada je reč o ratnim zločinima, u velikoj meri deli ministarkinu mešavinu odbojnosti i neznanja.
Prema nedavnom istraživanju agencije „Demostat“, koje je rađeno na reprezentativnom uzorku u Srbiji, oko dve trećine ispitanika smatra da je haški sud antisrpski.
Otprilike isti procenat veruje da su u ratu u bivšoj Jugoslaviji najviše stradali Srbi.
Prema procenama Ujedinjenih nacija, najviše su stradali Bošnjaci – njih oko 100,000 – dok je broj srpskih žrtava u Hrvatskoj, Bosni i tokom rata na Kosovu oko 23,000.
Sedamdeset odsto ispitanika nije umelo da odgovori na pitanje koji je grad u bivšoj Jugoslaviji bio pod opsadom i bombardovan gotovo četiri godine.
Bilo je to Sarajevo, a stradanje civila u tom gradu jedna je od tačaka optužnice zbog koje je Karadžić u prvostepenoj presudi osuđen na 40 godina zatvora.
Sledstveno, oko 40 odsto građana nije čulo da se u Srebrenici 1995. desilo nešto značajno. Od preostalih 60 odsto, 12 odsto je čulo da su u Srebrenici pobijeni Srbi, a ostali su neodređeno odgovorili da se desio „zločin“.
Angažovano neznanje
Ovakav stepen neznanja o događajima iz bliske prošlosti deluje neverovatno.
Istoričarka Dubravka Stojanović nudi objašnjenje: „Nije da ne znaju, nego neće da znaju“, rekla je za BBC.
Ona je skovala i naučni termin za ovaj fenomen: „angažovano neznanje“ i tvrdi da je to rezultat „zajedničkog poduhvata vlasti i građana“.
„Ljudi ne žele da znaju zato što se tako oslobađaju odgovornosti za zločine počinjene u njihovo ime. A vlasti odbacuju tu teme jer se boje da će morati da obeštete žrtve.“, kaže ona.
Srbija je, inače, jedina država u regionu koja svojim građanima ne priznaje status civilnih žrtava rata. Samo oni koji su stradali u uniformi imaju pravo na obeštećenje.
U teoriju o „aktivnom neznanju“ dobro se uklapa i sledeći rezultat pomenute ankete: gotovo polovina smatra da o ratnim zločinima ne treba predavati deci u školama, a trećina je protiv obrađivanja te teme u medijima.
Teško je proceniti da li je Karadžić, koji je pre rata bio lekar i pesnik, zaista verovao da su zločini počinjeni nad Bošnjacima i Hrvatima u BiH bili opravdani ili da su ih podmetnuli zapadni političari i mediji.
Ono u šta je izvesno verovao je da ga je sudbina izabrala za ratnog vođu bosanskih Srba, a jednog dana možda i svih Srba.
Nije mogao da zna da će biti tako brzo zaboravljen.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.