Martin Hopley in the Knight's Bar in central London, where he likes to write replies to the most sensitive letters he receives

BBC
Martin Hopli u Najts baru u centru Londona, gde voli da piše odgovore na najosetljivija pisma koja primi

Martin Hopli zna sve o tome kako izgleda patiti od slomljenog srca – i o tome razmišlja većinu dana.

Ovaj četrdesetjednogodišnjak provodi sate i sate svog vremena pišući reči utehe i savete zaljubljenima širom sveta.

Ponekad ih podstakne na odvažan korak da pitaju voljenu osobu da li bi se venčala za njih. U drugim slučajevima ih podseća da moraju prvo da nauče da vole sebe pre nego što uspeju da pronađu sreću sa bilo kim drugim.

„Moj posao je da pomognem ljudima da se sete da širom otvore oči, baš kao i srca, da slede ljubav, ali ne pravo u propast“, kaže on.

Poslednjih nekoliko godina Martin je bio jedan od na desetine dobrovoljaca koji rade za Julijin klub, neprofitnu organizaciju smeštenu u malom skladišnom prostoru ispod zasvođenog prolaza u jednom tihom dvorištu u sporednim ulicama Verone, u Italiji.

Kancelarije kluba nalaze se nedaleko od Kaze di Đulijeta, iliti Julijine kuće, gde se mase turista okupe svake godine da snime selfije i ukaže poštovanje Šekspirovoj legendarnoj i zlosrećnoj junakinji Juliji Kapulet.

Volunteers at the Juliet Club

Juliet Club
Dobrovoljci u Julijinom klubu pokušavaju da odgovore na svaku od hiljade poruka koje dobiju godišnje
Casa di Giulietta

Getty Images
Klub je nekoliko ulica dalje od Kaze di Đulijeta (Julijina kuća), jedne od udarnih turističkih atrakcija u Veroni

U tradiciji koja traje decenijama, Julijin klub dobija otprilike 50.000 pisama svake godine – mnoga od njih prosto adresovana „Julija, Verona, Italija“ – a Martin i drugi „Julijini sekretari“ odgovaraju na svako pismo ili mejl koji ima priloženu adresu pošiljaoca.

Nekoliko posebnih poštanskih sandučića omogućuju ljudima u gradu da pošalju poruke bez markice, što znači da neke izjave ljubavi nađu put do dobrovoljaca na samolepljivim ceduljicama, salvetama, pa čak i kutijama cigareta.

Bilo da je u pitanju rukom napisana nadahnuta pesma ili na brzinu otkucan mejl, od članova kluba se očekuje da razvijaju kreativnost odgovarajući na svako u odgovarajućem formatu.

„Zato što trenutno nisam u Veroni, zadužen sam za mejlove“, kaže Martin iz svog doma u Redingu, u Engleskoj. „Manje je romantično u poređenju sa rukom napisanim pismom… ali ovi ljudi unose srce i dušu u te mejlove, tako da Julija mora da odgovara istom merom.“

Love wall at Casa di Giulietta

Getty Images
Tunel zasvođenog prolaza koji vodi u slavno dvorište prekriven je izjavama ljubavi koje su napisali turisti
Letters

Juliet Club
Sva pisma poslata Juliji pažljivo se sortiraju i arhiviraju

Martin nekad provede čitave dane razmišljajući kako da odgovori na pisma. Inspiraciju pokušava da dobije iz vlastitog pisma od Julije, koje stoji ponosno uramljeno na njegovom radnom stolu.

Sećajući se trenutka 2015. godine kad je poslao svoje pismo u Veronu, nakon što je saznao za postojanje Julijinog kluba, Martin kaže:

„Ima nečega u tome kad stavite osećanja na parče papira i ubacite ga u poštansko sanduče od čega vam pripadne muka. Stavili ste srce i dušu u pismo koje sada može da pročita čitav svet.“

U svom pismu, Martin je ispričao Juliji kao je kao dete preživeo moždani tumor i kako je živeo sa raznim invaliditetima kao posledicama svoje bolesti.

Kad mu je prijateljica slomila srce, znao je da je i dalje sposoban da se zaljubi, „čak i sa povredom mozga i zdravim razumom koji su bili protiv mene“ – i zato je zamolio Juliju za njenu „magiju“, da mu pomogne da njegova sledeća ljubavna priča doživi srećan kraj.

Šest meseci kasnije, u poštansko sanduče mu je upala koverta sa markicom Poste Italiane i, kaže on, promenila mu život.

Martin Hopley

BBC
Martin kaže da se zbog ožiljaka od operacije na mozgu pitao da li će se iko ikada zaljubiti u njega

„Reči koje mi je Julija rukom napisala nisu ličile ni na šta što sam do tada čuo, ni na šta što sam do tada pročitao, zato što su se obraćale isključivo meni“, kaže on.

„Kad ljudi pišu Juliji, njihova srca su često nezadovoljna, zbunjena i u haosu. Ali ona uzme sva ta osećanja, smiri ih i pročita vam ih nazad kao prelepu pesmu koju je tako lakše razumeti.“

Jedini deo iz Julijinog pisma koji je Martin spreman da podeli sa nama glasi: „Suđeno ti je da živiš.“

„Ta rečenica mi nikad nije izašla iz mog mozga bušnog poput švajcarskog sira, zato što ima nečeg magičnog u njoj“, kaže on.

Martin je toliko bio nadahnut Julijinim odgovorom da je postao aktivni pratilac Fejsbuk stranice kluba, komentarišući postove i učestvujući u razgovorima sa drugim obožavaocima.

Uskoro su sekretari počeli da ga mole za pomoć u odgovorima na neka pisma – i pet godina kasnije, Martin je postao deo tima redovnih dobrovoljaca.

Sekretari dele posao tako što svako dobije ona pisma koja su najrelevantnija za njegovo lično iskustvo.

„Od žene koja se zaljubila u bliskog prijatelja, do čoveka čija je supruga preminula, do mladića koji pokušava da se pomiri sa vlastitom seksualnošću, do devojke koja misli da nije dovoljno lepa da bi pronašla ljubav… Julija je verovatno čula svaki mogući scenario koji može da vam padne na pamet“, kaže Martin.

„Ako jedan sekretar ne može da odgovori na neku određenu temu, ona se prosleđuje nekom drugom ko može.“

Letters to the Juliet Club

Juliet Club
Pisma koja je Martin čitao pričaju razne priče o slomljenom srcu – od ratom razorenih zemalja do porodičnih svađa, pa čak i onih koje su nastale usled problema imigranata zbog Bregzita

Mnoga pisma na koja je Martin zamoljen da odgovori od njega zahtevaju da se osloni na vlastita iskustva sa invaliditetom i zabrinutošću: „Zašto bi se bilo ko zaljubio u mene?“

On kaže da su kvrgavi ožiljci na njegovoj glavi od mnogih visoko rizičnih operacija kako bi mu se odstranio moždani tumor nekada značili da je sebi postavljao isto pitanje. Ali, u međuvremenu je počeo da veruje da njegovi ožiljci „pokazuju da je borac i izdržljiv“.

Osamnaest operacija i bezbroj radio terapija koje je Martin prošao otkako mu je sa 14 godina otkriven tumor kod njega su izazvali hronične bolove, duple slike, probleme sa koordinacijom i sećanje koje je toliko rupičasto da je, prema njegovim vlastitim rečima, „kao švajcarski sir“.

Martinovi problemi sa sećanjem znače da mu teško pada usmena komunikacija, što je, kaže on, jedan od razloga zašto je imao problema sa redovnim zaposlenjem.

Pisanje mu, međutim, omogućuje da „pažljivo razmisli“ o onome što želi da kaže i pomaže mu da „iz sebe izbaci mnogo emocija“. Ova meditativna navika pomogla mu je da napiše stotine živopisnih i iskrenih pisama za Julijin klub.

Martin Hopley at the Juliet Club

Martin Hopley
Ovaj 41-ogodišnjak posetio je klub u Veroni nekoliko puta otkako je dobio svoje rukom pisano pismo od Julijete

On kaže da je čak odgovoran i za jedan brak, pošto je ubedio ženu koja je pisala Juliji da se preseli na drugi kraj sveta kako bi bila sa dečkom. Oko godinu dana kasnije, ta žena napisala je drugo pismo da kaže da su se oni venčali.

„Bili su zajedno čitavu večnost, ali im je bilo potrebno samo da ih Julija nežno pogura“, kaže Martin.

On kaže da se oseća kao mnogo bolja osoba kad piše u Julijino ime.

„U mnogo aspekata to uopšte ne zvuči kao ja“, kaže on, dodajući: „Ja sam dobar, ali ne toliko dobar… Ona vam se nikad ne podsmeva, nikad vas ne osuđuje, nikad vas ne diskriminiše, ona će u svom odgovoru biti samo saosećajna.“

„Julija izvlači najbolje iz svih nas.“


Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na bbcnasrpskom@bbc.co.uk

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari