Industrija rušenja je novi vid zarade ali i ekološke svesti 1

„Industrija rušenja“ i njen negativan uticaj na životnu sredinu, ali i potencijali da se građevinski otpad pretvori u resurs, je jedna od najakutelnijih tema današnjice jer smo „zarad profita i materijalnih interesa uništili prirodu“, ocenio je profesor Branko Kovačević, bivši rektor Beogradskog univerziteta na konferenciji o ovoj temi.

Srpska asocijacija za rušenje, dekontaminaciju i reciklažu organizovala je skup „Industrija rušenja“ u zgradi Rektorata univerziteta u Beogradu sa ciljem povezivanja nauke, struke i privrede iz oblasti tretiranja građevinskog otpada, kako bi ukazali na načine za zaradu ali i očuvanje životne sredine od ovog materijala.

Tu ideju je pozdravila i Tanja Miščević, šefica pregovaračkog tima Srbije sa EU, koja je objasnila da je poglavlje 27 u pregovorima za prisupanje Srvije Evropskoj Uniji, jedno od najzahtevnijih, i da je to oblast u kojoj smo najmanje rezultata ostvarili.

– Jedno od poglavlja za koje govorim da ćemo imati najozbiljnijih problema tokom pregovora, ali i tokom sprovođenja obaveza, jeste upravo poglavlje 27, koje govori o zaštiti životne sredine i klimatskim promenama, a ovo je suštinska stvar. Poenta je da je reč o industriji i da treba da je posmatramo kao potencijal, a ne kao otpad. Mislim da najzad ulazimo u fazu koja je nauci u Srbiji nedostajala, a to je da pokažemo vezu između nauke i privrede”, rekla je Miščević.

A upravo je stvaranje te veze ono što nam je nedostajalo, naglasio je Dejan Bojović, predsednik Srpske asocijacije za rušenje, koji ističe da je Srbija na samom početku razvoja ove oblasti, ali da udruženje koje on predvodi ima iskustva rada u Evropskoj uniji i da im je plan da ta znanja prenesu u našu zemlju.

-Mi smo sada pokrenuli to pitanje u Srbiji i nadamo se da će biti efekta. Bukvalno smo na nuli kada je reč o industriji rušenja i ekologiji, ukazao je Bojović.

Srpska asocijacija je zato pozvala i stručnjake iz inostranstva, od kojih je jedan Hose Blanko, generalni sekretar Evropske asocijacije za rušenje, koji je na skupu u Rektoratu juče objašnjavao da da je bezbedno rušenje, po ekološkim standardima, sa dekontaminacijom i reciklažom, trend u Evropskoj uniji koji i Srbija treba da sledi. – Cilj rušenja je da bude bezbedno da se ogradi i kontroliše mesto rušenja, da se izvede dekontaminacija, da se materijali maksimalno iskoriste za ponovnu upotrebu, da se utvrde standardi za akreditaciju onih koji ruše, da pogon za reciklažu po mogućstvu bude na samom gradilištu. Svi oni koji se bave gradnjom, pa i države, moraju znati da deponije treba da budu poslednja opcija, upozorio je Blanko.

On je ukazao da je čak 1/3 ukupnog otpada u svetu upravo otpad koji ostaje
nakon rušenja zgrada.

– Možda nam štetnost takovog ‘divljeg rušenja’ najbolje ilustruje to što se za prosečan vek od 80 godina po glavi stanovnika proizvede jedna do tri tone takvog đubreta, a u građevini se koristi čak 800 štetnih supstanci. Čak 99 odsto gradilišta je otrovno, na njima ima azbesta, olova, materijali se prilikom rušenja mešaju, a to nikako ne bi smelo da se desi. Činjenica je da ‘biti zelen’ mnogo košta, ali ukoliko radite suprotno – cena je još viša, tako da je i ekonomski momenat ovde važan, rekao je Blanko.

Miodrag Nestorović, profesor Arhitektonskog fakulteta, istakao je da je intenzivna gradnja karakteristika sa kraja prošlog i početka ovog veka i da se nije vodilo dovoljno računa o očuvanju prirodnih resursa i o uticaju objekata na životnu sredinu, tokom gradnje, eksploatacionog veka i samog rušenja i deponovanja građevinskog otpada.


Ekološka rešenja za tretiranje građevinakog otpada

Kao održivo rešenje za probleme građevinskog otpada profesor Miorag
Nestorović navodi prihvaćene postupcke reciklaže i ponovne upotrebe
iskorišćenih građevinskih materijala:
1. Strožim zakonima destimulisati, ili čak zabraniti odlaganje na deponije
pomešanog građevinskog otpada;
2. Povisiti naknade za odlaganje otpada na deponije i promovisati
razdvajanje otpada na njegovom izvoru;
3. Unapređenje tržišne reciklaže građevinskog materijala;
4. Promocija kvaliteta recikliranog građevinskog materijala, kao i njegove
ekonomske atraktivnosti;
5. Ohrabriti arhitekte da projektuju građevine koje će biti jednostavne za
demontažu i recikažu na kraju svog životnog veka.

 

„Otrovni azbest smanjuje vrednost nekretnine“‘]

Navodeći primere iz evropske regulative i prakse, Hose Blanko je ukazao i
kako je dekontaminaciju moguće pa čak i nepohodno uraditi tokom
rekonstrukcije nekog objekta.
„Na primer, azbest, koji se stavlja u kućice liftova zbog smanjenja trenja
prilikom kretanja, je veoma štetan, ali je moguće izbaciti ga baš prilikom
renoviranja. U Francuskoj se o tome vodi računa i ukoliko prodajete kuću
dolazi obučeni procenitelj koji utvrđuje da li ima otrovnog materijala.
Ukoliko se utvrdi da ima azbesta, onda prodavac mora da ga ukloni ili da
kupci plati uklanjanje”, pojasnio je Blanko.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari