Legenda kajakaškog sporta „ondašnje“ i „srećne“ Jugoslavije, kako je zove Ramo Kolenović, sada osamdesetjednogodišnjak, iako već tri godine nije zaveslao, još uvek ne diže ruke od sporta a naročito od mladih sportista. Uvek je tu da bodri ili da u potaji, podeli neku „fintu“ sa takmičarima.


– Nijedno takmičenje nisam propustio, iako evo, već nekoliko godina i zvanično nisam trener a isto toliko nisam ni veslao. Nema lude kao što sam ja, kad je kajak u pitanju. Čitav sam život posvetio sportu a da ništa zauzvrat nisam dobio, bar u materijalnom smislu. Bio sam i takmičar i trener zato što sam to voleo. Život je ispunjen pobedama, mojim i dece koju sam izveo na put – priča Ramo i još dodaje da toliko uspomena iz kajaka ima, da o tome ne vredi pisati nešto osim knjige.

Iz Ramove škole izašlo je 52 takmičara koji su ostvarili značajne rezultate kao reprezentativci Srbije ili neke od bivših Jugoslavija. Među najpoznatijima, sigurno su Ferenc Hampamer koji je sada trener u KK „Zemun“, i Mirko Nišović, trofejni kanuista i aktuelni predsednik Kajakaškog saveza Srbije, koji je u Ramove ruke došao kada je imao samo četiri godine.

– Mada su srpski kajakaši oduvek bili u vrhu na svim takmičenjima i putovali na prvenstva širom sveta, nikada u njih nije ulagano kao u druge takmičare. Sećam se da su mi iz opštine Zemun, kada sam proglašen za sportistu godine, dali ček sa iznosom za koji sam mogao da kupi jedan ručni sat ili zlatnu narukvicu, ili pak odelo u robnoj kući. To i orden rada sa srebrnim vencem koji je dobio od izaslanika druga Tita, najdraže su mi uspomene i trofeji iz kajakaškog doba – priseća se čika Rama, kako ga zovu svi koji ga poznaju. Penziju, od koje i danas živi sa svojom suprugom, zaradio je radeći pun staž u fabrici.

Novi materijali koji se koriste u izradi kajakaške opreme, učinili su da se sa rekordnih brzina skine po nekoliko sekundi u odnosu na ona koja je osvajao Ramo u teškom, drvenom čamcu i sa još težim veslom. Zato on kaže da su današnja deca pomalo svilena jer odustaju od sporta čim se na dlanu pojavi neki žulj.

Kao trener, Ramo je na decu nesebično preneo svoje veliko kajakaško iskustvo ali nije štedeo ni srce ni roditeljsku brigu prema budućim vrhunskim sportistima. Uz smeh se prisećaju neki njegovi bivši pioniri, kako ih je, već u poznim godinama, slao na treninge pa ih onda iz potaje pratio u čamcu, kako im se na reci nešto ne bi dogodilo, a boga mi, i da ne bi zabušavali trening na nekoj od peščanih plaža uz dunavsku obalu. Zimi je mlade kajakaše, posle treninga u ledenoj vodi, uvek u klubu čekao topao čaj ili kafa, koje su kuvali trener i njegova supruga, Dragica. Poneka stara majica, trenerka i par suvih, toplih čarapa, uvek su bili u Ramovoj rezervi, kako se neko dete ne bi prehladilo i razbolelo.

Baš zato danas, on nije još jedan od bivših, zaboravljenih asova, koji u masi anonimnih, šeta ulicama. Na pijaci, na keju, u gradu, poneka prijateljska ruka često se spusti na njegovo snažno, kajakaško rame i obraduje ga sa „Dobar dan, čika Ramo“. Iako se on njih možda više ne seća, njegova deca, nekadašnji pioniri koji su prve zaveslaje činili pod njegovim budnim okom, uvek se jave kad ga sretnu. Sećaju ga se kao najboljeg perioda svog detinjstva i uvek sa ponekom suzom u očima, zajedno prepričavaju anegdote sa treninga, takmičenja i kampovanja.

U kajak prvi put seo je 1950. kao dvadesettrogodišnjak, pre toga je, kaže, čuvao ovce u Crnoj Gori. Ipak, po odsluženju vojnog roka došao je u Zemun, priključio se Kajak klubu „Zmaj“ iz Zemuna i čitave dve decenije ostao je nepobediv u svim kajakaškim disciplinama. Najviše su mu „ležale“ dugoprugaške trke u jednosedu i to na 10 kilometara, gde je deset godina i bio apsolutni prvak Jugoslavije, od 1964. Kaže da ne zna koliko medalja, pehara i diploma je dobio, a sve ih čuva u posebno za to napravljenoj vitrini, u stanu svoga sina. Osvajač je priznanja na mnogim međunarodnim takmičenjima, veslao je Temzom, Lamanšem, Senom.

Prvo srebro – poslednje takmičenje

Ramo Kolenović je svoje najveće kajakaške uspehe ostvario u jakoj konkurenciji ondašnjih takmičara poput Lipokatića, Vilka, Remsa, Doke, Miška i Tota, iz bivših jugoslovenskih republika. Jednom prilikom kada je povređene ruke započeo trku na 10 kilometara, na cilj je stigao drugi, iza Lipokatića. Iako su svi klicali Rami, umesto prvaku, to je bila njegova poslednja trka posle koje se posvetio treniranju mladih kajakaša i kanuista.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari