Identitetski genocid i bumerang mržnje 1Foto: Medija centar

Centar „Demostat“ nam je pre neki dan predstavio svoje sveobuhvatno istraživanje javnog mnjenja Srbije, na osnovu koga se vidi da je kod nas prisutna znatna „etnička distanca prema narodima u okruženju“.

Deo krivice za to sigurno otpada na nas (i to dvostruko), deo je na drugima. Oni koji u Srbiji i svetu ne žele da vide u kakvom je položaju srpski narod, odnosno jednostrano za sva regionalna zla krive Srbe, dodatno generišu probleme (tu je i pomenuti drugi segment naše krivice). Umesto da izbalansirano, na osnovu uvažavanje činjenica, doprinose smirivanju strasti i traženju konstruktivnih rešenja, pojačavaju srpske frustracije i tako bacaju novi bumerang mržnje.

Tome bitno doprinosi i ignorisanje ugroženih prava Srba u Crnoj Gori, odnosno optuživanje svih koji žele da ona budu afirmisana, da su deo „ratnohuškačke propagande“. Kada su Srbi u pitanju, previđa se da je u poslednje dve decenije u Evropi došlo do revolucionarnog preokreta u sferi poštovanja manjinskih prava. To je postalo uslov za pristupanje EU. Stoga, nominalno se u tom smislu opredelila i Podgorica. Crnogorski zakon o manjinskim pravima i slobodama predviđa visoke norme u vezi sa njima, od prosvetne sfere i upotrebe jezika do uključivanja u institucije sistema. „Manjinski narodi i druge manjinske nacionalne zajednice imaju pravo na srazmernu zastupljenost u javnim službama, organima državne vlasti i lokalne uprave“ (član 25).

Međutim, kada se radi o srpskom narodu, ono što je formalno usvojeno zbog Brisela grubo se gazi, dok EU iz geopolitičkih razloga gotovo i ne reaguje. Nažalost, ćuti i oficijelna Srbija dok se srpski jezik, ćirilica, srpska književnost i istorija – izbacuju iz osnovnih i srednjih škola. S druge strane, Srbi ne dobijaju svoje manjinske škole. Štaviše, „prema informaciji i zastupljenosti manjinskih nacionalnih zajednica, u državnim organima i organima uprave radi svega 7,3 odsto Srba“ (Novica Đurić). I to stoga što su mnogi od njih zaposleni u lokalnim samoupravama, tamo gde je opozicija na vlasti. U crnogorskom sudstvu, tužilaštvu, specijalnim službama, policiji – Srba skoro i nema. To je deo mehanizma sprovođenja identitetskog genocida nad njima: ko realno želi da dobije posao koji mnogi smatraju prestižnim, mora da se opredeli kao Crnogorac.

Deklarisanih Srba ima oko 30 posto, a zastupljenost u institucijama sistema im je, da ponovim, približno sedam procenata. I nikom ništa. Đukanovićevi lobisti u Srbiji nastoje da naši mediji u vezi sa tim ćute. Beograd iz lično-partijskih interesa okreće glavu. Protestuje nacionalno orijentisan deo srpske javnosti. No, to često radi neadekvatno. Umesto da se bavi ugroženim manjinskim pravima Srba pa i gaženjem demokratskih normi u Crnoj Gori (a one su univerzalna vrednost), prekomerno se ističe negativan stav prema ulasku te zemlje u NATO. To je stvar građana Crne Gore a ne nas u Srbiji. Tako se postiže samo kontraefekat, uključujući i guranje dela Zapada ka Đukanoviću. Daje se i još jedan osnov za manipulisanje onima koji prikrivaju antidemokratsko i često kriminalno delovanje režima u Podgorici. Olakšava im se da svaku priču o njegovim nedelima – od nedavnog falsifikovanja izbora i režiranja lažnog oružanog udara, do gotovo neonacističkog gaženja manjinskih prava Srba – zaklanjaju geopolitičkim i drugim lažima. Čak i kontekstu u kome nema ni pomena NATO, kao u mom tekstu „Neostaljinistički procesi“.

Kako god bilo, racionalnim antisrpskim aktivnostima i, s druge strane, iracionalnim prosrpskim delovanjem, samo se pogoršavaju stvari. U vezi sa položajem Srba u Crnoj Gori ali i stanjem regionalne međunacionalne klime. Na dobitku je samo kriminalno-politički balkanski kartel – nastao devedesetih i tek malo modifikovan posle 2000. godine – čija je ključna baza u Crnoj Gori. Da ne bi i dalje bilo tako, sve ono što se dešavalo u vezi sa crnogorskim izborima ali i načelno katastrofalno stanje srpskog naroda i demokratije u toj državi, važno je da se argumentovano i energično predstavi evropskim i drugim međunarodnim institucijama. To se može nametnuti ako se hoće. A ako država Srbija protivno zaklinjanju u privrženosti EU nije spremna da deluje u tom smeru, morao bi da se aktivira nevladin sektor. Zbog demokratije ali i stabilnosti, čini mi se, i onaj građanski a ne samo nacionalno opredeljen. Sve kojima to deluje čudno molim da razmisle o istraživanju centra „Demostat“ i sistemu spojenih sudova. Dok god se narodi neprincipijelno budu delili na one čija prava se moraju poštovati i one koji su „kažnjeni“ pa je nebitna njihova sudbina – priziva se velika nesreća!

Autor je politički analitičar iz Beograda

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Ostavite odgovor na Ljuba Mojović Odustani od odgovora