Ademi nije Rambo

Početak suđenja generalima Ademiju i Norcu, optuženim za ratne zločine nad srpskim civilima i vojnim zarobljenicima u Medačkom džepu 1993. g., sluti na scenarij „svi protiv jednoga, jedan protiv svih“. Ali Ademi nije Rambo, a ni sudnica filmsko platno ili TV ekran s Melani Vukmiricom. Nije zato čudo da je „dobri vojnik“ Ademi već „premijerno“ izgubio živce te na Markačev iskaz uzviknuo: Svjedok laže!
Bivši prvi MUP-ovac Ivan Jarnjak i njegov tadašnji pomoćnik za specijalnu policiju Mladen Markač gotovo su sinkronizirano proglasili Ademija „glavnim i odgovornim“ akcije.
Stupovi Tuđmanova društva služe se i danas istom ratnom retorikom u kojoj pojam „srpski civili“ ne postoji. Svi su Srbi, bez obzira na spol i dob, bili u službi paravojske. Poput one legendarne babe što je pucala iz protuavionskog topa. A što se ministra Jarnjaka silno dojmilo i trajno ga uvjerilo da su svi Srbi vojnici – po rođenju. Ergo, zločini u kojima je likvidirano 30-ak srpskih civila i zarobljenika, za Tuđmanova su ministra policije nepoznanica. A ako su se dogodili, o tome treba pitati Ademija. Formalnog zapovjednika do kojega je bivši načelnik Glavnog stožera Bobetko toliko držao da je zasluge za Medački džep u svojoj memoaristici „Sve moje bitke“ podijelio tek s Norcem, dok za Ademija nije bilo mjesta ni faktografski…
Albanac iz Vučitrna bio je vojnik za „posebne namjene“, za teške ratne zadaće u kojima se preuzima odgovornost ali ne i počasti. Slava je za Hrvate od formata, u koje su se mase zaklinjale (Svi smo mi Mirko Norac) ili ih glorificirale (Heroj, a ne zločinac). Ademi, tretiran kao drugorazredni general, dobiva mjesto prvorazrednog krivca za krimene Tuđmanovih prvokategornika neupitna „rodoslovlja“. Tko mu je kriv što je „drukčiji“.