Osporavao ga neko ili ne, istina je da je poslednji premijer SFRJ bio i ostao političar koji ne misli, a još manje deluje od danas do sutra. Bez obzira na godine ili baš zbog toga ni ovog puta ponovo u Beogradu u raznim dijagnozama događaja bio je u pravu. Osim u jednom slučaju što bi se moglo nazvati i zabludom Ante Markovića.
Ostao je u uverenju da bi saradnja suseda u regionu (bivših članica SFRJ uglavnom) mogla olakšati ekonomsku krizu ako trguju, kupuju, prodaju, proizvode i zapošljavaju. Pri tome je, ipak, napravio izvesnu ogradu, rekavši da bi u tim poslovima mogle da pomognu carinske olakšice, ali da ne misli o stvaranju carinske unije, što je većsutradan, a na internet forumima odmah, bilo potpuno zanemareno. Sa veoma malim izuzecima „regionalni mediji“ su javili da se „zalaže za carinsku uniju“, dakle i između redova – „povratak na jugoslovenstvo“. Ideja potpuno neprihvatljiva i preteća, mada se ne zna kome i kako. Ali, na potpuno sulud način vidljiva je kad se počne raspredati o investicijama „naših“ kod nijih (u Hrvatskoj ili Sloveniji, pa i Crnoj Gori). Dokle to ide primer je da ako je neko ovde i kivan ili kritički raspoložen prema monopolu Delte M. Miškovića, čim se sazna da mu investicioni poduhvati ne idu dobro u susedstvu, monopolista u svim medijima postaje „naš“ koga sprečavaju da radi kod „njih“ (naravno, „za razliku od nas gde se „oni“ šire). Nije važno da li je „naš“ možda prekoračio rokove plaćanja u Ljubljani ili čak i Banjaluci. Da su oni neki produžili bi rokove. Slično je i sa „sudbinom“ Merkatora, Gorenja (navodno se boje da će im Valjevci preuzeti kompaniju?). A tako govore i političari iz drugog ešalona
Onaj prvi ešalon, predsednički, najčešće kao prihvata susede. Sastaje se s Mesićem, Vujanovićem, otvara oči javnosti izjavama o saradnji, ali se kad upadne u populistički trenutak na to zaboravlja, do sledeće protokolarne prilike. Možda i zato što je predsedniku neko od saradnika otkrio šta komentariše „narod“na internetu. Kako osporavaju Antu Markovića onako „po difoltu“ ili kako upućeni ekonomsti polemišu s njegovim tezama kao da će ih ovde neko uopšte sprovesti. Tim reagovanjima se pridružuje i izvesno zadovoljstvo što je na istom skupu slovenački ministar Svetlik „priznao“ da posle 20 godina prvi put Slovenija beleži negativne rezultate u privredi. Komentar rodoljubaca srpskih je „e, sad bi hteli da sarađuju s nama, pa da i mi imamo loše rezultate“ (druga polovina komentara je za „verovali ili ne“). Ništa nežniji nisu ni komentari u medijima u Hrvatskoj i Sloveniji (konačno, oni se spore oko granice, pa zašto da sarađuju na nekom drugom planu).
I ma koliko da sve to nije neočekivano i nepoznato (osim što je A. Markovićmožda to i namerno zanemario) dobija na značaju zbog činjenice da ni u krizi raspoloženje prema susedima nije promenjeno ili bar ublaženo. Štaviše, kako svedoči jedan od organizatora pomenutog okruglog stola Aleksandar Popov iz Igmanske inicijative, u uslovima ekonomske krize i socijalne bede česte su pojave porasta nacionalističkih i populističkih stavova. Uz to taj „narod“ je i organizovan. Ne samo u grafitima, u „svojim“ glasilima, veći u fizičkim obračunima s nepatriotama i „drugima različitim“. A i što ne bi kad sasvim dobro prolaze „u pravnom“ sistemu; tužioci ih ne vide, sudske administracije gube predmete, a sudije manje-više oslobađaju. A u televizijskim emisijama su česti i ugledni gosti.
Sve to se dešava kada u svetu, zabrinutom zbog krize, zbijaju redove i mnogi različiti. Kao što se desilo nedavno na sastanku G-20 (ne više G-7 ili G-8) u Londonu, na skupovima EU, OEBS, pa i u inicijativi Baraka Obame da se MMF reorganizuje tako da odlučujuće uloge imaju i „novi“. Kina, Brazil, Indija. Pitanje je, međutim, da li je to dobar potez Amerike kad su u vrhovima ponovo Klintonovi ljudi i sve neki bivši političari na čelu sa Hilari K. (Ovde su inače sve novi, nema bivših vladajućih kakav je bio na primer SPS!) Kao što je i pitanje kako će proći dolazak Mesića ili Vujanovića. Da li kao Sanadera kad se u većini medija zaključivalo da je jedva šta postignuto, jer u diplomatiji Srbije opšte prihvaćena formula u procesu zbližavanja – da se govori o onome što nije sporno kao da ne važi. Ali, ako se sa susedima ipak hoće, možda bi mogao da im se pošalje bar jedan investitor odavde. Onaj što je podigao „šoping centar Ušće“. Da i njima sagradi ruglo od hangara u raznim bojama i okači sve moguće reklame (da jeftinije prođe).
Ili je i on tada „naš, pa ga ne damo“.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.