Antisrpski, antihrvatski i antibošnjački Tribunal 1Foto: FreeImages / Cierpki

Nakon poslednjih presuda Haškog tribunala uoči njegovog zatvaranja i prepuštanja Mehanizmu krivičnog suda daljih nekoliko suđenja (npr. Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću) i izricanja pravosnažnih presuda ( npr. Šešelju, Karadžiću i Mladiću)…

… mnogi čak i najdobronamerniji ljudi smatraju da je Sud sporo i dugo radio i da je tobože bio „neobjektivan“ (dakle: „antisrpski“ odnosno „antihrvatski“ i „antibošnjački“), a da su njegove presude neretko unosile „zlu krv“ u sve tri nacionalne zajednice. Poslednji tragični događaj u samoj sudnici kada je optuženi Slobodan Praljak u trenutku izricanja presude izvršio samoubistvo ispijanjem otrova, samo je pojačao negativna osećanja javnosti spram ovog međunarodnog suda.

Od svega možemo eventualno izneti samo njegovu sporost, odnosno čak pune 22 godine trajanja, kao realnu primedbu (Nirnberški sud je trajao samo šest meseci), premda bi se i ona mogla braniti tezom o brojnosti i težini ratnih zločina koje je valjalo objektivno i trezveno utvrditi na osnovu činjenica, pažljivo i nepristrasno izvagati argumente optužnica i argumente odbrane pa tek onda doneti presude. A Sud je uglavnom tako i činio.

Naša spremnost da kritikujemo Haški sud obrnuto je srazmerna našoj spremnosti, kao i spremnosti balkanskih društava ili, još tačnije, balkanskih političkih elita, da se istinski suoče sa prošlošću. Nijedno od tih društava nije učinilo ništa da se moralno pročisti, da sagleda svoje sopstvene zločine, sopstvenu ulogu u ratu, tokom 22 godine od njegovog završetka, osim da uvek zaviruje u tuđe dvorište. Ima jedna stara narodna poslovica koja kaže: drži mi majko kopile da se se smejem kurvi.

Otprilike tako se ponaša javnost u trima nacionalnim zajednicama nakon svake presude „onim drugima“. Dobar deo medijske javnosti u Srbiji danas uživa, prosto seiri, nad osuđujućim presudama hrvatskim generalima i čelnicima HVO zbog „zajedničkog zločinačkog poduhvata u koji je uključen i hrvatski politički vrh“. Jedan medij je čak preneo kako eto „nije Srbija već je zapravo Hrvatska agresor u Bosni“. (Sad odjednom veruju u verodostojnost i pravednost suda u Hagu, a do pre nedelju dana zbog presude Mladiću taj sud su nazivali antisrpskim.) Pritom se naravno zaboravlja da Srbija nije osuđena za agresiju i zajednički zločinački poduhvat samo zato što je Milošević umro u zatvoru pa je postupak, na žalost po pravdu, morao biti obustavljen. Ali ne zaboravimo: ako neko izvrši ubistvo, a potom ne doživi kraj suđenja za to nedelo, to nikako ne znači da se ubistvo nije dogodilo; ono samo nije pravno sankcionisano. Samo u pravu važi princip: sine lege nula crimen , u životu nikako! Ubistvo je ubistvo, zločin je zločin bio pravno sankcionisan ili ne. Ali teško je to objasniti običnim pa čak i dobronamernim ljudima koji čitaju ili gledaju ostrašćene i lažljive medije.

Ono što je za utehu kad je reč o Haškom tribunalu, to su na stotine i stotine hiljada stranica svedočenja, filmskih i zvučnih zapisa, osuđujućih pravosnažnih presuda što će budućim (ne sadašnjim!) istoričarima, pored svih drugih relevantnih izvora vrlo korisno moći da posluži u smeštanju ovoga rata i njegovih inspiratora u pravi istorijski okvir. Mnogi koji čitaju ove redove kao i njihov autor uostalom to verovatno neće doživeti jer će proći mnogo, mnogo godina dotad , ali sam ubeđen da će istina i pravda ipak pobediti i da će najveći zločinci, svejedno bili oni osuđeni u Hagu ili ne, biti krivi pred sudom istorije. Hitler je, na primer, kriv pred tim sudom. A to je najstroži i najteži sud.

Autor je publicista

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Ostavite odgovor na Hamo Odustani od odgovora