Član Predsjedništva BIH Željko Komšić prije nekoliko dana skrenuo je sa zadate trase puta kojim se vraćao iz službene posjete Zagrebu. Svoju službenu pratnju s rotacionim svjetlima, koja ima pravo prvenstva prolaska kroz saobraćajnu gužvu, „posudio“ je jednom običnom automobilu potpuno nepoznatog čovjeka.
Priča je sada vjerovatno već svima poznata. Tešnjak Suad Drobina je u subotu uveče kasno iz Maglaja u Zenicu vozio svoju suprugu Jasminku koja se porađala. U Zenicu ju je vozio jer su u Maglaju rekli da porodu prijete komplikacije, a Suadov strah je bio veći od normalnog jer je pet godina ranije njegova prva ženu umrla na porodu. Komšić i njegova pratnja su na cesti na kojoj je bila velika gužva primijetili vozilo s uključenim žmigavcima kako vozi brzo i krivuda. Izjednačili su brzinu, približili se automobilu, pitali šta se dešava i predložili Suadu da se uključi u njihovu kolonu. Briga Željka Komšića nije završila na pratnji, nego je sve vrijeme bio na vezi s bolnicom u Zenici i Suadom. Kaže da su mu rekli da su i majka i dijete zaista bili u kritičnom stanju. Dakle, da nije bilo Komšićeve službene pratnje… Nije lijepo ni izgovoriti ni pomisliti šta se moglo desiti. On sam je sretan što Suad najavljuje da će ga pozvati da bude kum zdravorođenom dječaku jer je, kaže, svakako planirao da ide na babine s cijelim Kabinetom, ali ne voli da govori o ovom događaju. „Što me pitate o tome, je l’ to nešto nije u redu s tim što smo uradili“, kaže Komšić.
Željko Komšić je mlad čovjek koji je u Predsjedništvo BIH ušao zahvaljujući glasovima građana BIH. Prije toga je bio načelnik opštine Novo Sarajevo, gdje je, takođe, došao voljom građana. Sada ga ogroman broj ljudi presretne, kada god je to moguće, i kaže mu da je mlad, pametan, a on se zbunjeno smješka… Kao da se ne snalazi baš najbolje. Možda će neki kazati da se ne snalazi ni u svojim političkim istupima jer u njegovim „predsjedničkim izjavama“ nema sile, prijetnji, optužbi, krupnih riječi, „ukidanja“, „nametanja“, „proglašavanja“… ali nema ni ulagivanja, lažnih neosnovanih obećanja… On je više ona neka „tiha voda koja brijeg roni“ ili, pak, nekako „više čovjek, a manje političar“.
Nije on jedini koji je u jednom trenutku pokazao da je čovjek… Premijer FBIH Ahmet Hadžipašić jednom je na putu iz Zenice ka Sarajevu, negdje oko Kaknja, „pokupio“ nepoznatog starca koji je putovao u Sarajevo… Istina, nema mnogo ovakvih primjera i zato ih se svi rado sjećamo. A moglo bi ih biti više. U BIH bez daljnjeg nije lako biti političar, stalno si razapet između želja i htjenja i ovlasti, između vlastitih želja i partijskih ili entitetskih opredjeljenja… S druge strane – tu su uvijek pratnja, obezbjeđenje, savjetnici, ulizice… Sva zgoda da političar polako zaboravi da je čovjek. Ali Komšićev primjer pokazuje da tu i nije tako mali i tijesan prostor da, ipak, ostaneš čovjek…