Milinko Bujišić Skoro u tom gradu nije bilo tako veličanstvene sahrane kao što je to bilo juče. Sreću je imao jedan slučajni pokojnik, koji je umro u pravom političkom trenutku, sudbonosnom po našu zemlju, a kome niko iz tužnog skupa, osim članova porodice, nije znao ni ime, ni pol, ni starosnu dob, ni političku pripadnost.

Milinko Bujišić Skoro u tom gradu nije bilo tako veličanstvene sahrane kao što je to bilo juče. Sreću je imao jedan slučajni pokojnik, koji je umro u pravom političkom trenutku, sudbonosnom po našu zemlju, a kome niko iz tužnog skupa, osim članova porodice, nije znao ni ime, ni pol, ni starosnu dob, ni političku pripadnost.
Iako, što se kaže, niko nije ni znao od čega je pokojnik umro, a još manje od čega je živeo, svi su znali šta treba reći, svi su videli priliku da kažu ono što misle o svemu što se dešava u našoj državi, a sve pod uticajem Narodne skupštine koja zaseda.
Kolona koja se kretala prema groblju više je ličila na neki slet, na neki marš ili proslavu neke pobede. Odvojeni u grupama, u tužnoj povorci, jedni su nosili bele majice sa bedževima, drugi su bili u crvenim, treći u plavim, pa u žutim, i tako se izređale sve boje. Mnogi u tužnoj povorci nosili su i transparente sa slikama svojih lidera ili omiljenih likova iz poslednjih ratova, kao i zastave svojih stranaka. Na parolama je pisalo sve i svašta, o svemu i svačemu, samo o pokojniku nije bilo ni reči.
Ta opšta gužva, taj haos, kao i uvek kod nas, stavljen je pod sopstvenu kontrolu. Iznikli su iz te gomile i čuvari reda i mira, i radno telo koje je rukovodilo sahranom, i novinari i snimatelji i voditelji programa i govornici… i sve drugo što treba da se jedan spontani skup stavi pod potpunu kontrolu. Tu se videlo da se narod ipak najbolje sam organizuje.
Sa sahrane je udaljena rodbina koja je bezobrazno zahtevala da najpre sahrani pokojnika, pa posle neka se mitinguje nezavisno od tog tužnog čina. Rečeno im je da smrt njihovog dragog i nikad prežaljenog pokojnika ima širi društveni interes, da je to manje sahrana a više politički skup, odnosno da je to nastavak diskusija započetih pre neki dan u Narodnoj skupštini. Rodbini je rečeno da ako žuri ide kući, jer pokojnik neće biti sahranjen sve dok ne dobije reč svako od prisutnih koji ima šta da kaže, pa makar sahrana trajala i pet dana, pa makar se pokojnik nikad i ne sahranio. I ako ga, kojim slučajem, iz opravdanih razloga ne sahrane – rečeno im je – vratiće im ga upakovanog i neka sahranu obave sami, kad hoće i kako hoće.
Obraćajaći se pokojniku i tužnom skupu, prvi govornik je rekao da mu je žao što je umro bez obzira ko on bio, ali da će umesto o njemu govoriti o teškoj krizi u kojoj se naša zemlja našla u momentu kad je on napušta. Govornik je optužio sve prisutne na sahrani, koji su bili obučeni u majice drugih boja, da su krivi što danas ova zemlja nema granica, nema vlade, nema budžeta, nema perspektive. Prisutne na ispraćaju nazvao je stranim plaćenicima, izdajnicima, kriminalcima, lopovima i obećao da će njegovi, kada dođu na vlast, od naše zemlje napraviti jedan veliki zatvor u kojem će ležati sve kriminalci i lopovi, izdajnici i plaćenici i dodao da se plaši da ova zemlja, odnosno budući zatvor, ne bude mali da primi sve lopove.
Sledeći govornik je u obraćanju nepoznatom pokojniku rekao da žali što je krenuo na daleki put a nije dočekao da vidi vladu sastavljenu od patriota, što nije dočekao da živi u dosadnoj državi u kojoj umesto lidera i zakona vladaju uredbe i odluke. Oštre reči uputio je i međunarodnoj zajednici koja pokušava da u neke službe silom postavi ljude po svojoj želji, i rekao da to on i njegovi istomišljenici nikad neće dozvoliti.
Nenajavljena i protokolom nepredviđena, za govornicu je izašla neka gradska luda, otela mikrofon tom patrioti i pitala ga kako strane zemlje sad ne mogu da se mešaju u neke naše unutrašnje stvari, skoro nevažne, a mogle su da se mešaju kad su vašeg lidera dovodile na vlast o svom trošku. Ovaj mu je žestoko uzvratio rečima da je to bilo pre sedam godina i nije red da se to pominje u ovom tužnom trenutku. Uz pomešana osećanja, manifestovana aplauzima i zvižducima, retardirana ličnost je od strane čuvara reda i mira odvedena u poznatom pravcu.
Situaciju je pokušao da smiri govornik koji je rekao da mu je žao što pokojnik nije dočekao da vidi sebe i sve nas u Evropskoj uniji, ali je obećao da će to biti vrlo brzo. Uveren je, kaže, da će čak i mrtvi, među kojima je i ličnost zbog koje su se danas ovde okupili, možda pre ući u Evropsku uniju nego oni koji su živi. Tražiće od svojih osvedočenih prijatelja sa Zapada da u ovu bogatu uniju prvo unesemo groblja pa onda sve drugo, rekao je. Čak je obećao da će se založiti da se ovom pokojniku, u znak priznanja za sve što je u životu radio, dodeli posthumna šengenska viza, makar mu i ne bila potrebna.
Do izolovanog incidenta, koji je sve vreme visio u vazduhu, došlo je kada je jedan mladi čovek, očigledno pripadnik neke od stranaka lakih droga, rekao da mu je žao što pokojnik ili pokojnica, što se danas sahranjuje, nije poživeo ili poživela još koji mesec pa da vidi granice svoje zemlje, da vidi nadgledanu nezavisnost i da vidi kako će na ulici da se ruši vlast koja je mnoga zla donela ovom narodu, a ovom pokojniku čak i smrt.
Ostali govornici su, uglavnom, kao i u Narodnoj skupštini, ponavljali isto što i njihovi prethodnici. Mnogi su ponavljali ona opšta mesta, na primer, da je pokojnik umro kad je najpotrebniji i kad je najviše mogao da da, da sahranjujući njega sahranjujemo sve njegove i naše ideale, da je cela naša zemlja danas na groblju, da ceo narod danas plače, da smo svi mi mrtvi a da se samo po redu sahranjujemo. Ili, sahranjujemo se preko reda ako imamo jake veze, i tako redom, i tako redom.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari