Da sutra ne bude kao juče

Predrag Matvejević Ovo sam pismo napisao većim dijelom nakon što je Ana Stepanovna Politkovskaja ubijena revolverskim hicima u liftu, u svome stanu, u moskovskoj ulici Lesnaja, krajem prošle godine. Upućujem Vam ga uoči Vašega dolaska u Rim, gdje već više od deset godina živim „između azila i egzila“. Započinjao sam i dopunjavao ove retke prije i poslije tolikih drugih sličnih smrti u Rusiji: Pavela Hlebnikova koji se suprotstavio „kapitalizmu gangstera“, Viktora Čerpakova iz dalekoga Vladivostoka koji je odlučio da postane „braniteljem ruske sirotinje“, smionih i odlučnih žena poput poslanice Demokratske Rusije Galine Starovojtove, braniteljice manjina, Nadežde Čajkove, dopisnice liberalnoga tjednika Obščaja gazeta, te mlade novinarke Nine Jefimove, ubijene u dvadeset i petoj godini života u predgrađu Groznoga. Upravo sam saznao da je novinar dnevnika Kommersant Ivan Safronov, koji je istraživao prodaju ruskoga oružja Siriji i Iranu, bačen s četvrtoga kata kuće u kojoj je stanovao u Moskvi. Dogodilo se više od petnaest ubojstava novinara, tri suradnika lista Novaja gazeta, u kojem je radila i Ana Stepanovna, zadesila je takva sudbina. Svi su pisali kritički o režimu koji ste naslijedili i kojem stojite na čelu. Onima koji su pisali drukčije ništa se nije dogodilo. To navodi na usporedbe i potiče na zaključke.
To nije jedini razlog zbog kojega Vam pišem. Želio bih također reći koliko mi se čine nedostojnim podrška političkim saveznicima kao što su bjeloruski staljinist Aleksandar Lukašenko ili čečenski tiranin Ramzan Kadirov, osporavanje suvereniteta okolnim zemljama, napose Ukrajini, želja za povratkom statusa „velike sile“ sa svim što takav status podrazumijeva. Nakon svih nesreća koje je Rusija proživjela u Sovjetskom Savezu, zapanjila me Vaša izjava u Federalnoj skupštini aprila 2005. godine – da je „raspad SSSR-a najveća geopolitička katastrofa dvadesetoga stoljeća… u kojoj su stari ideali uništeni, mnoge institucije na brzinu raspuštene i promijenjene, a skupine oligarha stekle neograničenu vlast.., dok je masovna bijeda prihvaćena kao pravilo i nastupila paraliza socijalne sfere..“ Koji su to „stari ideali“ uništeni, koje već nije uništio na najgori način staljinizam? Kakve su „institucije raspuštene“ koje nije trebalo raspustiti? Tko je dopustio da „skupine oligarha“ na tako bestidan način zavladaju ekonomijom i da „masovna bijeda“ postane većom nego što je prije bila? Oni koji pokušavaju dati odgovore na ta pitanja, pogotovo kad to čine nepotkupljivo i nemilosrdno poput spomenutih novinara i intelektualaca, doživljavaju tragičnu sudbinu. Oni pak koji su to proizveli ili podržali prošli su bolje, u svakom slučaju bezopasnije.
Onaj tko poznaje Rusiju i njezinu povijest, tko je upoznao Sovjetski Savez i njegovu stvarnost vjerojatno nije ni očekivao da će tranzicije biti mnogo brže i lakše, da transformacije neće naići na teškoće i prepreke. Nismo ipak vjerovali da će Rusija nakon svega postati siromašnija nego što je bila u Sovjetskom Savezu, da će tehnološki još više zaostajati za drugim industrijskim zemljama, da će u njoj privatizacija biti nalik na sveopću pljačku, da će se socijalna nejednakost povećati do nedopustivih razmjera, da će se čak u tako velikoj i prirodno bogatoj zemlji ljudski vijek smanjiti više nego igdje u Evropi. Očekivali smo postepen nastup demokracije, ali ne i nastavak diktature iz prošlih vremena, ne samo sovjetskih. Odluka po kojoj se predsjednici i guverneri republika ne biraju na izborima nego imenuju – i to imenovanje obavlja sam predsjednik Federacije – izaziva podsmijeh ili zgražanje. Mnogima se od nas učinilo da i financijski oligarh poput Hodorkovskoga nije srušen i bačen u sibirski izgon samo zato što je nakupio suviše novca – u čemu sigurno nije jedini – nego i zato što je pomagao „Jabloko“ i druge opozicione grupe i stranke, koje iznose kritike na račun vlastodržaca, slične onima koje su objavili pobijeni novinari.
Ne znam da li Vas savjetnici dovoljno obavještavaju o tome da u svijetu ima ljudi koji, premda vole Rusiju, vide spomenute pojave, razmišljaju i pišu o njima. Nije nam promakla iz vida strahovita okrutnost prema Čečeniji, prikrivena bojazni od islamskoga terora koji je na Kavkazu češće posljedica nego uzrok. ( Čitali smo, davno već, Tolstojeva „Hadži Murata“). Vidjeli smo kako je onemogućen ukrajinski pokušaj reforme i na koji način su ušutkani Juščenko i njegovi sljedbenici. Imao sam priliku susresti Gorbačova u Italiji i Španjolskoj, u Svjetskom političkom forumu (World political forum) koji on vodi i u kojem sam jedan od članova uprave: uvjerio sam se da vas se promicatelj glasnosti boji i da izbjegava svaku kritiku u odnosu na današnje stanje, koje je perestrojka mogla uputiti drugim smjerom. Autoritarnost nije nikad donosila sreću Rusiji. Politika velike sile ju je uništavala. Vlast nad drugim zemljama i narodima ju je sramotila.
Vi i vaši suradnici to dobro znate. Znate koliko je težak život ruskoga čovjeka, jučer kao i danas. Koliko su opravdane i nužne njegove želje da iziđe iz bijede i stekne dostojanstvo slobodnoga čovjeka. Ove retke Vam pišem u ime mnogih ljudi, koji ne zaboravljaju kolike je žrtve podnijela Rusija nastojeći pridonijeti slobodi i sreći svijeta. Koji cijene rusku kulturu, umjetnost i napose veliku književnost kakvu su stvorili njezini sinovi, koja danas postoji više kao uspomena nego kao stvarna prisutnost. Razmislite što bi se moglo učiniti da sutra ne bude onako kako je danas i kao što je bilo jučer.
Na kraju ovoga pisma priliči da se podsjetimo riječi pokojne Ane Politkovskaje, koju sam sreo u Parizu i upoznao u Mantovi: „Brežnjev je bio najgori. Andropov je, ispod demokratske patine, krvav. Černjenko idiot. Gorbačov se nije sviđao. Jeljcin nas je često navodio da se križamo strahujući od njegovih odluka… A danas, politički pokreti koji nastaju prema nalozima iz Kremlja u velikoj su modi u našoj kući, kako Zapad ne bi posumnjao da je naš sistem jednopartijski, autoritarni i nepluralistički.“
Dodao bih tome još nekoliko riječi koje sam u sličnom obliku uputio predsjedniku Gorbačovu prije njegova pada, u vezi s alternativama zemlje koju je pokušao reformirati. Pitali smo se jučer, a i danas to činimo, kakva će biti Rusija: nacionalna i tradicionalna ili pak demokratska i moderna, pravoslavna ili raskolnička, više bijela nego crvena ili obrnuto, slavenofilska ili zapadnjačka, azijska ili evropska, prije „Rusija koja se umom ne može obuhvatiti, u koju se može samo vjerovati“ (kako reče pjesnik Tjutčev) ili pak ona „tvrda“ i „debeloguza“ (tolstozadaja) koju spominje Aleksandar Blok u „Dvanaestorici“. S Kristom ili bez križa. Istinska demokracija ili pak samo „demokratura“? „Ruska“ (russkaja) ili pak „sveruska“ (rossijskaja ili pak vserossijskaja)? Ma kakva bila, morat će računati s onim što joj je ostalo od Sovjetskog Saveza i s onim što je u njemu izgubila, možda zauvijek.