„Ima korova i u drugim baštama, ali nigde se korov ne zaliva osim u Srbiji!”, jedno je od surovo istinitih opažanja Zorana Đinđića. A na desetu godišnjicu od njegovog ubistva, mogli bismo da kažemo: svugde ima beščašća, ali ono se izgleda naročito brižljivo neguje u Srbiji. Đinđićeva zaostavština je pravi primer za to. Evo, već celu deceniju nad tragedijom ubijenbog premijera, koja je prevashodno i iznad svega lična i tragedija njegove porodice, pa tek onda možda i nekih od nas, lamentiraju i oni koji su ga za života opstruisali.


To veličanje jednog političara koji je zapravo bio čovek u punom značenju, dakle sa vrlinama ali i slabostima, neprestano je, kontinuirano ubijanje Đinđića koji je, za razliku od ostalih, imao viziju, ali isto tako, za razliku od ostalih koji se smucaju na vlasti ili oko nje, nije razumeo zemlju u kojoj je živeo. Glave mu je došlo to što je hteo ono što, vidimo i deset godina posle, u Srbiji ne može da bude. Da se krene u smeru koji barem nagoveštava boljitak. A da sve bude groteskno, beznađe nas je „potopilo” kad su suvereno zakormilarili oni koji se predstavljaju legitimnim naslednicima Đinđića.

A tog 12. marta 2003. on je bio apsolutno sam. Oni koji pamte, znaju da je nasuprot njega stajala gotovo cela Srbija, barem ona koja se tih dana čula, koja je biila dovoljno glasna da bi od srpskog premijera napravila „legitimnu metu”. Čerečen je od strane političkih oponenata (od kojih su neki s njim formalno bili u koaliciji), ali i od naizgled bliskih saradnika iz vlade. Svi su uoči njegove pogibelji imali nešto da prigovore Đinđiću. A onda na današnji dan pre 10 godina, bilo je ni oblačno, ni sunčano popodne, svi su ućutali.

Možda bi bilo najpoštenije da je ostalo tako: da je stvorena navika da se pijetet prema Đinđiću iskazuje dostojanstvenim ćutanjem uoči i na sam 12. mart. Ali, kako iza svakog lica postoji i naličje, verovatno bi i to ćutanje u Srbiji bilo izvrnuto,pa bi ćutalačko poštovanje iščilelo u zaboravu. Dakle, potrebno je negovati sećanje na Đinđića, ali ne na onog idealizovanog preko svake mere, gotovo podjednako kao što je bio satanizovan za života. Živog Zorana Đinđića Srbija je „odlikovala” snajperskim metkom. I takva zemlja bi svakog 12. marta trebalo da usresredi svoje misli na sebe, a ne na premijera kojeg više nema.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari