Dogovorna ekonomija

Europska unija prije svega podrazumijeva veliko zajedničko tržište. Na kojemu, jasno je i poslednjem kukumaru, nitko ne smije biti privilegiran niti diskriminiran ni po jednoj osnovi osim cijene i kvalitete. Ivo Sanader veliki je, možda i najglasniji, domovinski zagovaratelj našeg članstva u toj istoj uniji. Takvoga Europljanina i intelektualca, u najkraćemu, nadaleko nema. No, njegovo je europejstvo, čini se, zasnovano samo na slikanju s europskim političkim facama; od Angele Merkel preko Jacquesa Chiraca do Tonyja Blaira. Kad je riječ o poštovanju ekonomskih temelja te iste unije – izbora izvođača javnih radova na temelju javnih natječaja – prvi čovjek Vlade, kako se čini, ipak više preferira socijalističku, dogovornu ekonomiju.
U ozračju fešte od priznanja pokušao je premijer na brzinu progurati zakon kojim bi poslove izgradnje sportskih dvorana za Svjetsko rukometno prvenstvo – u vrijednosti od čak 800 milijuna kuna! – dodijelio pouzdanim izvođačima izravnom pogodbom. Izravna pogodba, zna se, podrazumijeva i izravne provizije. Ona također znači i puno višu cijenu od tržišne, koju će iz svojih džepova na posljetku platiti hrvatski građani.
Kad je zbog drakonskog pokušaja zaobilaženja javnih natječaja dobio gromke ukore iz Bruxellessa, Sanader je odgovornost za čitav rukometni skandal pokušao jeftino prebaciti na Milana Bandića, proglašavajući sve to skupa njegovom idejom.
I djeca znaju da su i Sanader i Bandić u prakticiranju izravnih pogodbi podjednako vješti, no vjerovati da bi čovjek koji ne zarezuje nikoga ni u HDZ-u nasjeo na ovakav prijedlog konkurencije bilo bi više nego naivno.