Dom zdravlja ili pijaca 1Foto: Freepik

Glavni likovi u ovoj kratkoj crnohumornoj drami čiju režiju potpisuje život lično jesu medicinska sestra srednjih godina i stariji čovek koji je došao u zdravstvenu ustanovu po treću dozu vakcine.

Mesto radnje je jedan Dom zdravlja u Beogradu.

Vreme radnje – septembar, leta Gospodnjeg 2021.

Lep, sunčan dan, prepun virusa.

Stigla sam i ja po treću dozu vakcine, završila s prijavom na šalteru i čekam da me prozovu ispred sobe broj dva, koja se nalazi na nekoliko koraka od šaltera, tako da neometano pratim odvijanje duodrame.

„Života, koju ćete vi?“ pita sestra. „Kinesku!“, spremno odgovara Života. „Dobro, kineska, Sinofarm“, potvrđuje sestra, upisujući naziv vakcine na njegovoj prijavi. „Milivoje Jakšić?“, nastavlja da proziva. „Ja sam“, javlja se Milivoje iz reda. „Treća doza, jel’ tako?“ „Da, treća.“ „Jel’ prošlo šest meseci od druge doze?“ „Jeste.“ „Koju primate?“ „Ja radim na Buvljaku…“, započinje svoju priču starac, pogurenih leđa, u iznošenoj kariranoj košulji i izbledelim pantalonama. „Ne pitam vas gde radite, pitam vas koju vakcinu primate“, precizira sestra svoje pitanje. „Kažem vam, radim na Buvljaku, s mnogo ljudi, ne znam ni sam šta mi je najbolje… “ „Koju ćete vakcinu, moram da upišem, recite mi!“, ubrzava ga sestra, podižući glas. „Morate sami da odlučite“, dodaje. „Prve dve doze sam primio rusku, sad ne znam“, kaže skromno Milivoje. To kaže Milivoje, koji bi, gle čuda, da izabere najbolje za sebe. Sebični Milivoje. To kaže Milivoje, koji je prevalio sedamdesetu, a, gle drskosti, želi najbolje za svoje zdravlje. To kaže Milivoje, kome je, gle čuda, stalo do života. „A kome si, pak, ti, Milivoje, važan, onoliki mladi ljudi poumiraše od korone? Kao da je bitno koju ćeš, primi bilo koju, budi srećan što možeš, što ti se daje, što ti se daje i da biraš, i vuci se kući! Ili natrag na taj tvoj Buvljak!“ Ovo su reči koje sestra ne izgovara, ali ne treba imati mnogo mašte da biste u realističnu priču kanuli malo takve fikcije koju vam sama stvarnost vrišteći isporučuje. „Morate da mi kažete koju, jel’ me čujete, koju ćete vakcinu!?“, insistira sestra na odgovoru, sad već vidno iznervirana. „Ne znam“, ponavlja Milivoje, sležući ramenima. „Šta vi mislite, koju da primim? Mnogo ljudi tamo srećem, na Buvljaku, zato ne znam.“ „Hoćete isto rusku?“ „Pa… može…“, kaže Milivoje tiho, pomirljivo, ali s malo gorčine u glasu. „Soba broj pet“, dodaje sestra, spustivši ton, i Milivoje odlazi s papirom u pravcu sobe broj pet.

Uz još malo fikcije koju vrišteći nudi stvarnost, može se dobiti i scena u kojoj sestra napušta šalter, prilazi Milivoju, hvata ga za ramena i drmusa, galameći: „Ama, koju ćeš, govori, koju ćeš, đavo da te nosi, reci već jednom!“

U nekoj boljoj Srbiji, razmišljam, sestra na šalteru odvojila bi jedan minut i povela Milivoja do lekarske sobe da se posavetuje s doktorom.

U nekoj boljoj Srbiji lekar bi odvojio dva minuta i saslušao Milivoja, i pomogao mu u odluci.

U nekoj boljoj Srbiji, Milivoje, kome je, gle čuda, stalo do života, pa i u ovakvoj Srbiji gde je sve postalo roba, pa i vakcina, u ovakvoj Srbiji gde je u Domu zdravlja isto kao na njegovoj Buvljoj pijaci – vratio bi se kući vakcinisan, a neponižen.

Kao građanin o kome država brine, koji je važan svojoj državi, čak i ako radi na Buvljoj pijaci, ima preko sedamdeset, izanđalu odeću i stare cipele.

Čak i takav Milivoje, stigao bi kući zadovoljan što je zaštitio svoje zdravlje, uz savet lekara šta je za njega najbolje.

Ništa od toga. Vakcinu je Milivoje dobio, to je tačno, ali sa tezge za kojom radi sestra, dobio je još nešto, što nije tražio. Osećanje napuštenosti i poniženosti. Nije svaka mogućnost izbora – sloboda. Sloboda bez prava na dostojanstvo je lakrdija.

Autorka je književnica i slobodna novinarka

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari