Dva lica Oluje

„Politika je nastavak rata drugim sredstvima“, pisao je Michel Foucault mnogo prije nego što je Hrvatska komentirala Oluju kao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, a Srbija kao datum novog srpskog egzodusa. Mesić i Sanader govore o uzrocima rata, Tadić i Koštunica o posljedicama rata. Nitko osim Haaga ne želi preuzeti odgovornost za cjelinu rata.
Mesić i Sanader glorificiraju Oluju kao pobjedu nad okupatorom: JNA, Srbijom i od nje podbodenih pobunjenika protiv hrvatske državnosti, ne želeći taj datum oskvrnuti pozivanjem na stotine tisuća prognanih Srba te 2500 ubijenih i nestalih, a Tadić i Koštunica ne spominju desetke tisuća mrtvih i nestalih Hrvata, nego žale iskorjenjivanje hrvatskih Srba, nazivajući ih „Krajišnicima“ da bi jednoj umjetnoj tvorevini „Republici Srpskoj Krajini“ naknadno pribavili jednako umjetan etnos. Dogovorivši nehumano preseljenje bosanskih Hrvata i hrvatskih Srba, Tuđman i Milošević bi mnogo preciznije znali što se slavi i oplakuje u njihovu Dogovornom ratu, od kojeg njihovi nasljednici prisvajaju samo konjunkturnu političku korist.
Premda velikosrbijanska strategija sanja o prelaženju Dunava i Save još od Garašanina, ni moderno prikrivenim ili neprikrivenim nacionalistima poput Tadića i Koštunice nije jasno kako je Hrvatska mogla protjerati samo 250.000 Srba i povratiti svoju cjelovitost, a Srbija nije ni nakon protjerivanja milijun Albanaca s Kosova! I ovdje je politika u službi nastavka podjednako nepotrebnog rata. Churchill je bio u pravu kad je nakon katastrofe Prvog svjetskog rata ustanovio da se ratovi ne dobivaju, nego gube. Hrvatska je dobila rat u kojem su njezini generali postali gubitnici, dvije tisuće njezinih ratnika počinilo samoubojstvo, a njezini, ne Miloševićevi, Srbi nestali.