DVD kao (loš) izgovor

Za 55. beogradski festival dokumentarnog i kratkometražnog filma prijavio sam film „Žeđ kamenog mora“. Želio sam da publici i kolegama profesionalcima predstavim svoje poetsko viđenje razmeđe 17. i 21. vijeka, sporadičnih dodirâ arhaiziranog svijeta Crne Gore s elementima modernog doba, susretu tradicionalnog života i globalizacije. Da pokažem šta nastaje kad se priprema par godina, snima godinu, montira pola godine. I da još jednom dokažem da praviti dokumentarac jeste ozbiljan, visoko estetizantan posao, duboko, odgovorno i kreativno promišljanje svijeta, života, stvarnosti, čovjeka. Film je odbijen. Nije uvršten čak ni u neki od pratećih, informativnih programa.
Zato što je loš!? Zato što ne odgovara profilu festivala!? Prije će biti da je nešto treće, iz čega su argumenti isključeni.
Da će biti problema, naslutio sam kad su mi se, ni krivi ni dužni, tri dana prije saopštenja konačnog odgovora, telefonom javili organizatori-koordinatori festivala s pitanjima: „Gde je Vaš DVD, nema nigde Vašeg DVD-ja? U kojoj ono konkurenciji beše?“ (Ma, nemojte! U tom trenutku da se ne zna gdje je moj DVD niti kojoj konkurenciji pripada!?) Slično iskustvo imao sam prije pet-šest godina sa jednim drugim festivalom, kad su me organizatori-selektori, tobož uspaničeno i zabrinuto, u zadnji čas, zvali zašto još nisam predao (davno predatu) kopiju. Taktika eliminisanja – prepoznatljiva, stara, birokratska: stvar samo zagubiti negdje po fiokama.
U času u kojem je film uzletio u međunarodne vode (Zagreb Dox; Dialektus Budimpešta; Pocketvision LIDFF London; Al Jazeera Doc Festival, Doha /Katar/; Documenta Madrid; TRENTOFILMFESTIVAL; South East European Film Festival Los Angeles; pa Parnu, Rodos, Bolonja, Torino, Loraine, i uz to puno poziva na predselekciju…), sasječena su mu krila. Da ga domaća publika uopšte ne vidi.
Ovom zlehudom ujdurmom, „Žeđ kamenog mora“ je onemogućena da konkuriše u pet domaćih nominacija: za cjelokupan film, za režiju (Vladimir Perović), za kameru (Miodrag Trajković), za montažu (Aleksandar Uhrin) i za originalni kompozitorski rad (Dimitrije Mikan Obradović). Jak kandidat može vam kod žirija pomrsiti račune, bolje da on do žirija i ne stigne…
Čak i filmovi autora manje prisutnih i manje nagrađivanih i na ovom i na svjetskim festivalima, ako se zbog nečega nisu uklapali u konkurenciju BFDKF, smještani su u neki od posebnih, pratećih, netakmičarskih programa. Zašto naš nije? Jer ako ga bilo gdje smjeste, biće prikazan, i prijeti opasnost da bude upoređen sa onim što je, prema presuditeljima i usmjerivačima, dobro…
Zašto je „Žeđ kamenog mora“ elimisana? Da bi se oslobodio prostor da nagrade ponese neki drugi film, i neko drugi? Kao osveta meni što sam javno okarakterisao nešto što nije valjalo!? Iz nekog ličnog animoziteta?..
Ili – zbog nečega mnogo zloćudnijeg!?
Naravno da mi međunarodni put filma pruža samo djelimičnu satisfakciju. Jer film je, kao srpsko-crnogorska produkcija, namijenjen i domaćoj publici i užoj, stručnoj filmskoj javnosti, koja se (bar je nekad tako bilo) sabere jednom godišnje na martovskom festivalu da se sretne, podruži i prodivani o tome šta je snimljeno u proteklih godinu dana.
Beogradski gledaoci će ipak imati mogućnost da film vide. Žao mi je samo mojih izuzetnih saradnika na filmu, kojima je ovo bila prava i prirodna prilika da se ogledaju sa drugim kolegama, i bogami, po onome što su uradili, da ponesu i neko priznanje. A ova opačina mene neće odvratiti od ubjeđenja da će se BFDKF jednom ponovo uozbiljiti, uljuditi, deprivatizovati, naći svoj lik i profil, i biti pripreman i organizovan sa mnogo više pažnje, brige, ljubavi i ukusa…