Rezignirane pristalice svrgnutog egipatskog predsednika Mohameda Mursija i ushićeni demonstranti koji su podstakli vojsku da ga ukloni, podelili su Egipat u dva nepomirljiva tabora, koja odražavaju i pojačavaju duboke probleme u ovoj zemlji.


Mursi nikada nije prihvatio svoju slabu poziciju. Iako je izabran demokratski, odlučio je da vlada nedemokratski. Odlučno je krenuo u „čišćenje“ sudstva i javnog tužilaštva, tvrdeći da su povezani sa protivnicima njegove vlade, ali i sa vojnim pomagačima, koji su s vlasti zbačeni 2011. Mursi je „trpeo“ mali deo opozicije u forsiranju kontroverznog nacrta ustava. Odbio je da se usredsredi na strukturne probleme koji su egipatsko poslušno društvo i izveli na ulice pre dve i po godine kako bi svrgnulo njegovog prethodnika Hosnija Mubaraka.

Baš kao i Mursijev način vladavine, štetan je bio i stav Muslimanske braće da sve rade sami. Decenije progona usadile su egipatskim liderima verovanje da je svet protiv njih. Njihova paranoja je podsticana osvajanjem vlasti.

Lideri Muslimanske braće verovali su da SAD i egipatska elita žele njihov neuspeh. Iz tog razloga, odbili su da sarađuju sa svojim sekularnim protivnicima i ponude im komad političkog kolača. Čak i članovi puritanske islamističke stranke Nur nisu bili pozvani da se pridruže vladi.

Ali nisu se samo političari Muslimanske braće – neiskusni u demokratskim vodama (i skeptični prema istim) spotakli. Debata u SAD, koje su već dugo primarni saveznik i donator Egipta, nije se bazirala na jačanju egipatskih institucija, već se fokusirala na to kako da olakša razvlašćivanje vojske uz istovremeni nastavak donacija. Multiliteralni kreditori, poput Međunarodnog monetarnog fonda fokusirali su se na fiskalne reforme, kao što je smanjenje subvencija, umesto na podupiranje ekonomije.

Danas, demokratska tranzicija koju je Zapad nastojao da prikaže kao model koji mogu da oponašaju i druge arapske zemlje, leži u ritama. Ekonomija Egipta, modra od odliva stranih investicija i manjka turista, na aparatima je za održavanje života. Za obnovu zemlje biće potrebno mnogo više od navijanja iz klupe koje su zapadne zemlje ponudile dosad.

Egipat se uvek oslanjao na darežljive dobrotvore kako bi održao svoju državu i privredu. Posle vojnog puča 1952, Sovjeti su obezbedili dobar deo neophodne pomoći. Njihovi „tehnički“ eksperti su od drugog najznačajnijeg grada u zemlji, Aleksandrije, stvorili ruski „društveni“ klub. Pošto se Egipat okrenuo Zapadu u osvit rata protiv Izraela 1973, Amerika mu je postala glavni pokrovitelj.

Ali američki godišnji, tradicionalni dar od oko 1,5 milijardi dolara samo je ublažio bol. Država više ne može da obezbedi dovoljno stipendija u vidu birokratskih radnih mesta za diplomce. Egipat može samo da se nada gotovinskoj infuziji kako bi nadoknadio svoje unutrašnje krvarenje.

Uslovljavajući pomoć ekonomskim reformama i demokratskom tranzicijom, međunarodna zajednica, međutim, rizikuje političku trijažu. Umesto toga, trebalo bi da se fokusira na finansijsku pomoć koja bi ublažila egipatsku frustraciju i doprinela izgradnji institucija koje će olakšati tranziciju ka demokratiji.

Ali od 1,5 milijardi dolara koje je Stejt department zatražio za Egipat u 2013, samo je 250 miliona dolara namenjeno za ne-vojne programe. SAD bi trebalo da povećaju finansiranje projekata koji se fokusiraju na upravu, civilno društvo i vladavinu prava. Takvi programi su dobili beznačajnih 25 miliona dolara.

Da bi ojačale ekonomiju, SAD treba da preokrenu svoju politiku pomoći od finansiranja projekata ka pružanju neposrednih budžetskih olakšanja. SAD i drugi zapadni donatori treba da pomognu Egiptu da uštedi svoje resurse, koji se često uzaludno troše u nastojanju da se umire građani. Egipat je najveći uvoznik pšenice u svetu, a subvencije hrane iznose oko dva odsto BNP. Da bi sačuvao svoje dragocene devizne rezerve, Egiptu je potrebno da SAD sa svojim saveznicima obezbedi namirnice. Takva politika je usvojena u periodu posle rata 1973. kada je Amerika ponudila 200 miliona dolara godišnje za kupovinu pšenice. Prihvatanje takve politike daće institucijama i demokratskom procesu vreme i prostor koji su im potrebni da postave čvrste temelje.

Iza ovakvih pitanja leži sudbina demokratije u jednoj od najstarijih država na svetu. Ko god da pobedi na sledećim izborima neće imati legitimnost koju obezbeđuje jedino većina. Takva većina progovorila je prošle godine kada je izabran Mursi. Njegovo svrgavanje je negiranje osnovnog stuba demokratije i predstavlja opasan presedan. Ali, u zemlji koja se suočava sa toliko problema, paradoks uklanjanja Morsija s vlasti i dileme demokratije, nisu među problemima.

Autor je istraživač u Fondaciji Nova Amerika

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari