Kada god se govorilo o potrebi legalizacije bespravno podignutih objekata uvek se govorilo o ugroženim građanima koji su, eto, rešavali svoj stambeni problem. Takođe, govorilo se da su oni, zbog dugih procedura kod pribavljanja građevinskih dozvola, gotovo bili prinuđeni da grade bez dozvole. Godinama se tako govorilo i radilo. Ranije vlade nisu bile spremne da se suoče sa tim problemom i eto, on je narastao na milion i po bespravno podignutih objekata.

P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; widows: 2; orphans: 2; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }

Šta će – kud će, ministarka Mihajlović je, po prirodi svog karaktera koji krasi velika ambicija, a po prirodi karaktera političara koji traži laka i brza rešenja, isposlovala Zakon o ozakonjenju objekata (legalizaciji). Kada se spoje prirode navedenih karaktera, obično dobijemo obrnuto od onoga što bi jedna pravna i moderna država želela. To bi trebalo da je nešto što je u interesu građana. Ali, da li je baš tako?

Neko će reći, kakav je ono nadnaslov i kakve veze imaju krediti u švajcarskim francima sa zakonom o legalizaciji? Ne bi imali baš nikakve veze, da je tekst zakona saglasan pravu, koji bi, valjda, trebalo da znači i pravdu. Međutim, nije i ne znači. Veliki broj građana, od onih 22.000 koji su uzeli stambene kredite u CHF, uzeli su iste, zato što nisu imali drugu mogućnost. Naime, propis NBS je bio jasan – korisnik kredita može biti opterećen mesečnom ratom maksimalno do polovine svojih legalnih mesečnih prihoda (obično ličnog dohotka). Kako je euribor viši od libora, kamata na kredite u evrima je bila viša od kamate na kredite u švajcarskim francima, a i „pošteni“ bankari su odlučili da na kredite u CHF imaju i niže kamatne marže.

Ovo je više nego čudno, jer sve naše-strane banke svoje „matice“ imaju u Evrozoni, a ne u Švajcarskoj. Bilo bi logično da im je jeftiniji pristup evrokreditima u odnosu na izvore u CHF. Pri tome, da ne pominjemo strukturu domaće devizne štednje (ovo je sve na talasu lažne bankarske priče o strukturi izvora sredstava, koji kod odobravanja kredita nemaju ama baš nikakve veze) jer to sada nije tema, pa nećemo o tome. Tako su bankari upecali svoje klijente na ovu „varalicu“, a NBS (inače, institucija nadležna za zakonitost rada banaka) im je dozvolila upotrebu te „varalice“. Zadovoljni klijenti su mogli da kupe, manje-više, željenu nekretninu i da se uklope u navedeni propis NBS, jer im je rata u CHF kreditima bila niža za deset ili više procenata. Ne treba zaboraviti još jedan uslov kod odobravanja ovih kredita. Stanovi su morali biti legalni, tj. sa građevinskom dozvolom – u velikom broju slučajeva i uknjiženi.

Razmislite… Koliko bi bilo manje kredita indeksiranih u CHF da su korisnici istih mogli da kupe stan koji tek treba da se legalizuje, tj. za koji nije plaćeno komunalno opremanje zemljišta te su jevtiniji 100 do 200 evra po kvadratu? Koliko bi bilo korisnika ovih kredita da su opterećenja na cenu kvadrata, onih „zlih i gramzivih“ domaćih investitora koji žele mnogo da zarađuju („a ne“ kao ovi „dobri“ arapski investitori koji su gotovo oslobođeni plaćanja predmetnih naknada), bila na nivou taksi za ozakonjenje (legalizaciju) objekata. Iznos kredita bio bi 10 do 20 odsto niži, pa bi klijenti i sa evrokreditima ušli u zahtevani propis NBS o visini mesečne rate. Onako, od oka, jasno je da bi broj klijenata, koji se ovih dana mrzne ispred NBS i Vlade, bio više nego zanemarljiv. Nikakvih protesta, i najave šatora pred vladom Srbije, ne bi bilo. Naravno, za korisnike kredita u švajcarskim francima nema razumevanja ni od strane NBS, kao glavnog krivca za ovaj problem, a ni od strane Vlade koja ne može da shvati probleme „nerazumnih“ građana koji su „dobrovoljno“ odlučili da izaberu gotovo jedinu opciju koju su imali. I to u tako velikom broju, čitavih 22.000!

Međutim, Vlada ima razumevanja za vlasnike 1,5 miliona nelegalizovanih objekata koji su rešavali svoj stambeni problem zidanjem zgrada površine i preko 1.500 kvadratnih metara. Šta ćete, neko ima baš veliku porodicu. Šta zna sirotinja šta je 1.500 kvadrata? Za razliku od pomenutih korisnika kredita koji državu, rešavanjem svog stambenog pitanja, nisu ničim oštetili, i svojom odlukom su sve „gurali“ u pravne i legalne (sa stanovišta svakovrsnih poreza) okvire, oni koji tek treba da legalizuju objekte oštetili su državu za više od milijardu evra. Zapravo, toliko su oni dobili odlukom da se ponašaju mimo zakona, tj. toliko će dobiti na osnovu odredba novog Zakona o ozakonjenju objekata. Ali, naravno, bitno je da su svi građani „ravnopravni“. U duhu te maksime, vlada je predložila, a skupština usvojila, odredbe Zakona po kome svi oni koji su ranije gradili i imaju zaključene ugovore sa direkcijama o plaćanju komunalnog opremanja zemljišta i tek treba da ih izvrše u celosti, ili oni koji će graditi u budućnosti, imaju platiti pune cene opremanja zemljišta.

E sad, postavlja se pitanje zašto je usvojen ovakav Zakon, koj predstavlja ništa drugo do pravu svinjariju i ruganje pravu, pravdi, ravnopravnosti, logici i zdravoj pameti, i željenoj budućnosti?

1)Zbog onih stambeno ugroženih građana koji su nelegalnom gradnjom rešavali svoj stambeni problem? Ne. Legalizuje se sve, i oni objekti od 10 kvadratnih metara, i oni od koliko god hiljada kvadrata možete da pomislite.

2 )Da bi se rešili problemi oko prihoda po osnovu poreza na imovinu? Ne, mada se tome u Vladi nadaju. Rešenje za ove poreske prihode je mnogo jednostavnije. Donese se Zakon o porezu na imovinu po kome se porez ne plaća na objekte nego na građevinsko zemljište, i to nezavisno od toga da li je ono izgrađeno ili ne (ovo bi blagodetno delovalo na realnost i stabilizaciju cena građevinskog zemljišta). Naravno, za zemljište na kome ima objekata bez izdate građevinske dozvole – plaćenog komunalnog opremanja zemljišta, plaćao bi se dvostruko ili trostruko veći porez. Videćete… vlasnici nelegalnih objekata će dobrovoljno da ih legalizuju, i to bez bilo kakvih akcija državne administracije i dodatnih zakona – posebno ako dobiju mogućnost za pristojan broj rata pri plaćanju naknada za komunalno opremanja zemljišta.

3) Da bi se izvršio nalog MMF ili Svetske banke, a sve u cilju saznanja šta građani stvarno imaju i koliko još mogu da se zaduže, tj. da bi bankarski sektor dobio nove izvore za hipoteke… Slaba vajda. Ovi građani će se teško odlučivati za nove kredite. U Srbiji, gde sve stoji, građani jesu željni para, ali nemaju tekuće prihode kojim bi vraćali kredite. Nešto malo će, možda, moći privreda – ali nedovoljno.

4) Zarad korupcije građana? Da, to je ključni razlog. Kad već moraju da se sprovedu nalozi MMF i Svetske banke i kada već nešto može da se namakne po osnovu poreza na imovinu, da i političari imaju neku korist. Da bi se potkupili građani za buduće izbore. Ako pretpostavimo da imamo milion vlasnika onih milion i po objekata, to znači da je verovatno tri miliona glasača direktno vezano za zakon o legalizaciji (vlasnik ozakonjenog objekta, supružnik, jedno punoletno dete ili bar jedan roditelj vlasnika).

Kažu mi sagovornici da to nije razlog usvajanja ovakvog Zakona. Što bi se glasalo za nekoga ko je doneo takav zakon? Jeste da će platiti, 50 do nekoliko stotina puta, manje takse (naknade) iako su kršili zakon i zidali bez dozvole. Ali, baš ih briga. Zaboraviće to do izbora. Ono jes, kažem, zaboraviće. Međutim… da se legalizacija sprovodi po zakonu zasnovanom na pravu, tj. da moraju da plate 50 do nekoliko stotina puta više nego po ovakvoj svinjariji od zakona, onda to ne bi zaboravili. Da li bi glasali za donosioca takvog pravednog, pravnog i za modernu državu željenog zakona? Pitanje je.

*Autor je preduzetnik i ekonomski analitičar

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari