Evropa ili haos

Nedjeljni izbori u Srbiji nisu donijeli ništa spektakularno. Čak je i poraz Vuka Draškovića i njegovog pročetničkog SPO bio očekivan i predviđen. Vuku sa Ravne gore nije pomoglo ni to što je u svojstvu ministra inostranih poslova poručivao Zapadu da Srbi „nikada nisu trgovali granicama, pa neće to činiti ni u slučaju Kosova“. Svi ostali se osjećaju kao pobjednici, bilo da su u Skupštinu ušli na velika ili mala vrata. Sve u svemu, stvari su se u susjednoj državi promijenile tako da ostanu iste. Ipak, zaslužuje pažnju jedna bizarnost: u pogađanju konačnih izbornih rezultata kladioničari su bili precizniji od takozvanih analitičara. Ovi prvi su „ubili“ gotovo sve same desetke!
Sav sretan što su se Šešeljevi radikali spotakli u obećavanom pohodu na apsolutnu pobjedu i što ih je demokratski blok porazio sa razlikom od 800 hiljada glasova, Havijer Solana je, posredstvom televizije, izljubio Srbe u oba obraza. „Samo tako, momci. Ali još ima da se igra, kraj je još daleko“, poručio im je iz Brisela. Ali, niti je u nedjelju rođena nova demokratska Srbija, niti su radikali skinuti sa trona najpopularnije stranke među Srbima – čak su dobili sto hiljada glasova više nego na vanrednim parlamentarnim izborima prije četiri godine.Indikativno je da najveća svjetska agencija Rojters vidi stvari posve drugačije nego Brisel. „Čvrstorukaška Radikalna stranka privukla je najviše podrške na izborima u Srbiji, razbivši nade Zapada da će ova nacija, koju krive za deceniju ratova tokom devedesetih, konačno okrenuti leđa nacionalizmu“, glasi uvodna rečenica u Rojtersovom izvještaju o izborima u Srbiji. „Politika“ se na ovaj izvještaj osvrnula komentarom pod ironičnim naslovom „Izgubljeni u prevodu“, aludirajući na više od dva miliona demokratski opredijeljenih Srba koje je britanska agencija, navodno, izgubila iz vida. Autor komentara smatra da je nad činjenicama prevladao stereotip prema kome je za mnoge na Zapadu Srbija i dalje „crna rupa nacionalizma“ i detonator destabilizacije cijelog regiona.
Ali, teško da je ovdje riječ o grešci u prevodu na engleski. Činjenica je da je blizu milion i po Srba glasalo za ultranacionaliste. Oni su ostali vjerni zloglasnoj crveno-crnoj koaliciji iz vremena Slobodana Miloševića, s tom razlikom što su šešeljevci danas neuporedivo brojniji od socijalista, koji su se u međuvremenu prefarbali u crno.
Ne znam da li će se Srbi kladiti i na sastav nove vlade, pred čijim zatvorenim vratima vlada neopisiva gužva. Koštunica se od njih ne odmiče. Njega interesuje mjesto premijera i ništa više. Ako i ne ostane u toj fotelji, nipošto neće dati resor policije, na čijem je čelu u proteklom mandatu takođe bio njegov čovjek. To je Dragan Jočić, iz svog tinejdžerskog doba poznat kao obijač beogradskih trafika, a u službi Koštunice kao tumač nekakvog lažnog plana o hapšenju generala Mladića. Ipak, sva je prilika da je to račun bez krčmara, jer je mandat za sastav nove vlade dobila Tadićeva Demokratska stranka. Božidar Đelić, uspješni ministar finansija u Vladi Zorana Đinđića, sebe već naziva premijerom.
Ako formiranje Vlade krene kilavo, kilavo će se i završiti. Opći haos imao bi za posljedicu vanredne izbore, a ovi opet novi haos.
Naravno, srž svega je Kosovo. Svi čekaju erupciju posljednjeg balkanskog postkomunističkog vulkana, programiranu tako da štete budu što manje.
Vašington i Brisel traže od Srbije da, prije nego što se to desi, formira proevropsku i demokratsku vladu, koja će se moći nositi sa najavljenim štetama. Prevedeno na srpski, treba predati Kosovo novim vlasnicima i izručiti Hagu generala Mladića. Ako sve prođe kako treba, međunarodna zajednica neće pitati za cijenu željenog raspleta, i biće spremna da Srbiji oprosti mnogo štošta i nagradi je prečicom koja vodi u Evropsku uniju.
U Sarajevu se takvi ustupci doživljavaju kao još jedna nepravda prema Bosni i Hercegovini – njen agresor bi bio nagrađen velikim dobitkom, a ona kao žrtva ostala bi u statusu kažnjenika. Nažalost, tu se ništa ne može učiniti. Zapadu je mnogo više stalo do Srbije nego do Bosne, za koju svijet sve više gubi interesovanje. Međunarodna zajednica je ovoj zemlji, uz mnogo strpljenja i gledanja kroz prste, pružila niz šansi, ali su ih njene vladajuće elite sve do jedne prokockale. Teško da nam tu više iko može pomoći.
Ali, vratimo se Srbiji, državi koja je, ničim izazvana, slomila kičmu Bosni i Hercegovini i koja ne prestaje da joj pravi nove štete. Međutim, došlo je vrijeme kad je Srbija stavljena pred odlučujući izbor: odreći se nacionalističkih mitova i gubitničke prošlosti ili ostati generator nestabilnosti na Balkanu. Ali, o tome neće odlučiti pritisci međunarodne zajednice, već sami Srbi, kakvi god da jesu. A nama ostaje da gledamo svoja posla, takvi kakvi jesmo.