Nakon što protutnje revolucije, ratovi i svi nemiri, ostaje sam život u svoj svojoj lepoti

Stanje jednoga društva ne ogleda se samo u političkim institucijama, zakonima i nosiocima političke vlasti, već jednako tako i u kulturi i umetnosti, kroz koje postaje vidljiv opšti sistem vrednosti tog društva. Zapravo, politika je samo vrh ledenoga brega i konačni izraz onih tendencija koje se začinju negde u dubini društvene stvarnosti, a koje upravo umetnost i kultura izvode na svetlost dana. Stoga, da bismo sudili o jednome društvu, nije dovoljno da vidimo kakva je njegova politička elita i šta ona čini, već jednako tako da proučimo kakve knjige se pišu, kakve predstave se igraju, kakvi filmovi se snimaju, kako se slika i komponuje, odnosno da proučimo vaskoliku kulturnu produkciju.

Kakva je kulturna produkcija u današnjoj Srbiji i koje su joj dominantne teme? Pretenciozno bi bilo da pišemo i o pozorištu, i o književnosti, i o filmu, a kamoli da pokušamo da analiziramo muzičku i likovnu scenu, što bi sa uspehom mogao obaviti samo stručni poznavalac pobrojanih oblasti. Dovoljno je da izdvojimo jednu oblast koja je upravo reprezentativna za vek u kome živimo i koja je toliko popularna da je gotovo svako pozvan da o njoj sudi. Naravno, radi se o filmu, kao pokazatelju opštih socioloških tendencija. Stoga o filmu nećemo pisati manirom filmskih kritičara, već manirom sociologa, koji će pokušati da analizira koje su dominantne teme filma u Srbiji i kako one oslikavaju društvenu stvarnost u kojoj živimo.

Potpisnik ovih redova je tokom leta imao priliku da na jednom od festivala odgleda gotovo čitavu prošlogodišnju srpsku filmsku produkciju. Opšti utisak je da teme nikada nisu bile crnje i bizarnije, a da poruke filmova nikada nisu bile malodušnije i depresivnije. Izneverena prijateljstva, rasturene porodice, brodovi pijanih kurtizana u besmislenom plutanju, klanovski ratovi sitnih gradskih kriminalaca, besperspektivnost sveže svršenih studenata kojima u društvu u kojem živimo ostaje tek da ubijaju ili da budu ubijeni. Nekrofilija, ništavilo, očaj. Teatar apsurda.

Sve to odražava koliko je jedno društvo izgubilo veru u sebe, i koliko još uvek ne može da se oslobodi posttraumatskog sindroma izazvanog ratovima, inflacijama, raspadima država i opštom nesigurnošću kroz koju smo prošli. Fabule friško prezentovanih srpskih filmova naprosto naliče na naslove tabloidnih novina u kojima je komšija ubio ljubavnicu sa trećeg sprata, braća se pijucima potukla oko međe, a mladoženja gađao jabuku pa ubio kuma. Tako ti filmovi postaju grubo svedočanstvo naše nemogućnosti da u sagledavanju stvarnosti pronađemo meru, a sa njom i nadu da stvari mogu da budu drugačije i da ovo društvo nije bespovratno palo u samookrivljavanje i samosažaljenje. Kao da ionako sivu stvarnost želimo definitivno, kao u onoj čuvenoj pesmi Rolingstonsa, obojiti u crno, umesto da pokušamo da dodamo malo šarenih tonova.

E sad, reći će neko – filmovima, kao ni vaskolikoj umetnosti, nije zadatak da nude utočište, da šire optimizam i da vade društvo iz bedaka, već je njihov zadatak da pričaju svoje priče, neobavezni da vode računa o bilo čemu osim o umetničkom izrazu. I ovo niko ne spori. Zaista, danas bi bili smešni svi oni filmovi sa „društvenom namenom“ i „društveno korisnom“ porukom, kakvi su se snimali u vreme Titove Jugoslavije, a u kojima je jedan „naš“ pobio sto „njihovih“, oslobodio zemlju i pri tome osvojio najlepšu drugaricu iz bataljona. Ne radi se o tome. Radi se, sasvim prosto, o tome da u filmovima, štampi, i javnome mnjenju uopšte, legitimišemo opet neke jednostavne i tople ljudske priče na koje smo, u godinama koje su pojeli skakavci, potpuno zaboravili. Baš onako kako je na primer Paskaljević u „Varljivom letu 68“ pripovedao o školarcu koji je, u jeku studentskih nemira, ljubio pekarke i Čehinje, pokazujući da, nakon što protutnje revolucije, ratovi i svi nemiri, ostaje sam život u svoj svojoj lepoti. Tako bismo i mi danas mogli da se okanemo bizarnog samokarikiranja, samooptuživanja i samosažaljevanja, koji su prisutni u čitavom društvu, pri čemu su pomenuti filmovi tek jedan mali simbol navedene pojave, i da se okrenemo onim pričama koje će ponovo vratiti veru u budućnost i u sopstvene snage. Veoma jednostavno, iz devedesetih ćemo na mentalnom planu izaći tek kada snimimo jedan vedar film, što će biti pokazatelj da je društvo zakoračilo s one strane svih bizarnosti bliske prošlosti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari