„Glumac“ Silajdžić

Sad je idealna prilika, nakon dogovora sa Dodikom o reformi policije, da Haris Silajdžić posjeti Banjaluku. Krajnje je vrijeme da kroči na to područje zemlje za čiju se cjelovitost tako žustro zalaže. Inače, već duže kruži priča da on i povelika grupa istaknutih bošnjačkih sarajevskih političara nikada nisu kročili u Republiku Srpsku.
Da li je razlog što se boje za svoju sigurnost; ili što taj entitet ne vole i ne priznaju, te ga na svaki način nastoje ukinuti; ili u tome što im je sarajevska polovina sasvim dovoljna za realizaciju svojih raznovrsnih interesa. Kad susretnete bošnjačke povratnike u tom entitetu i upitate ih ko ih iz Sarajeva od političara obilazi, šturo vam se odgovori te procijedi jedno ili dva imena, a i to se događa rijetko i po pravilu dolaze praznih ruku.
Silajdžića Bošnjaci vole i onda kada od njega puno ne očekuju. A danas je tako. Zgodan, šarmantan, elokventan, ters, nepristupačan, svjetskih manira i iskustava, on je za njih faca koja im sama po sebi ulijeva samopouzdanje iako znaju da je njegova politička karijera već davnih ratnih godina dostigla vrhunac. Bio je odličan ministar vanjskih poslova, sjajan reprezentant Bosne i Bošnjaka, i nijedan narod u raspadu bivše zemlje nije imao na CNN-u tako medijski prepoznatljivog zastupnika. Plijenio je pažnju i to je godilo sujeti njegova naroda. Danas je postao previše iskren i emocionalan, a to za politačara nije dobro. Njegovi potezi nemaju ni približno stari sjaj. Od političkih obećanja datih na izborima nema ni spomena. Njegovi zagovornici, oni koji su ga zarad vlasti i podržali, dižu ruke od njega. Istovremeno, on kao da traži način za samopromociju u novog oca nacije. Ponaša se paternalistički, prima i priziva bivše borce, žrtve rata, logoraše, sirotinju, brojne bošnjačke nevladine organizacije…
Govori u ime nacije. Tvrđe krilo SDA ga svesrdno podržava u preuzimanju Tihićeve pozicije u stranci i to sa mnogo uspjeha, nadajući se da će s njim učvrstiti svoje poljuljane položaje. Oni ne znaju da je on prevazišao poziciju onoga koji zadovoljava lične ili grupne interese ideoloških frakcija. Njega, po svemu sudeći, interesuje nešto više: stabilnost i prosperitet naroda i države. To iskazuje njegova bolja polovina, a drugu interesira samo vlast.
Principijelna neprincipijelnost je važna osobina njegove politike. Tu ima svega. Kao predsjednik multietničke stranke koja se najgrlatije zalaže za cjelovitost države prečesto pada u stanja koja ga istovremeno mogu kvalificirati kao zagovornika reducirane, bošnjačke Bosne. Tako je istovremeno borac za cjelovitu, ali i za podijeljenu Bosnu i Hercegovinu… Potpisom načela reforme policije sa Dodikom, izvedenim u naglom političkom okretu, posve neočekivano, skoro na kaubojski način, matirao je i pristaše i protivnike. Sarajevo je ostalo u šoku. Sliku sebe u očima domaće i strane javnosti on nastoji radikalno popraviti. Ima on za to i snage i šarma. Pri tome je potrebno istaći da sadržaj potpisa u datim okolnostima nije bio bitan. Potpis se ionako morao staviti. Bitno je bilo ostati u igri. Stoga je to bio više scenski nego politički čin.
Bošnjaci su u svemu loše prošli. Taj dan sretam Silajdžićevog čovjeka kako žuri na vanrednu sjednicu Skupštine Stranke za BIH s riječima da ide gledati kako će Haris sjebati Dodika. Taj isti stranački aparatčik jednako snažno je aplaudirao i za sasvim suprotnu odluku. Šef ih je u to uvjerio. Uostalom oni kao i svi drugi aparatčici i nisu tu da misle već da aplaudiraju. Ono što je za bošnjački politički spektar vrijedno ovim povodom istaći odnosi se na trenutnu poziciju same bošnjačke politike prema Srpskoj, odnosno Dodiku. Tihić se ljuti, s pravom, jer je s Radmanovićem, Dodikovim čovjekom, dan ranije postigao bolji sporazum. No, Silajdžić ga je pretekao kod Dodika. Cijela stvar je bila u tome ko će prije doći do Dodika. Odnosno, koga će Dodik uzeti sebi za partnera. Izborom Silajdžića, i ljutnjom ostalih, on je dosegao poziciju da određuje nosioce i tokove bošnjačke politike više i prije od samih Bošnjaka. Silajdžić mu je postao veliki dužnik?!