Milinko Bujišić Pošto niko nije hteo da objavi izveštaj sa mog jučerašnjeg predavanja na temu „Ponašanje prilikom hapšenja ljudu u vreme tranzicije“, prinuđen sam da to sam uradim, kako bi čitaoci bili pravovremeno i objektivno informisani o ovom važnom predavanju. Unapred molim čitaoce da mi oproste na neprofesionalnom izveštavanju.

Milinko Bujišić Pošto niko nije hteo da objavi izveštaj sa mog jučerašnjeg predavanja na temu „Ponašanje prilikom hapšenja ljudu u vreme tranzicije“, prinuđen sam da to sam uradim, kako bi čitaoci bili pravovremeno i objektivno informisani o ovom važnom predavanju. Unapred molim čitaoce da mi oproste na neprofesionalnom izveštavanju.
Mom sinoćnom predavanju na temu „Ponašanje prilikom hapšenja u vreme tranzicije“ prisustvovao je veliki broj naših uglednih građana iz privrednog, kulturnog i sportskog života, kao i veliki broj uglednih ličnosti sa univerziteta i drugih naučnih ustanova. Zapravo, prisustvovali su uglavnom oni koji su bili hapšeni ili očekuju hapšenje, tako da je naša najveća sportska dvorana bila mala da primi sve zainteresovane. Stanovnicima okolnih zgrada više se činilo da se održava koncert estradnih zvezda nego jedno obično predavanje.
Na početku predavanja analizirao sam ponašanje pojedinaca prilikom hapšenja, odnosno tog javnog i spektakularnog čina, zapazivši da se mnogi ponašaju kao da su iznenađeni ili kao da se to dešava nekom drugom. Zbog toga se ponašaju onako kako im ne dolikuje. Često nasedaju na scenario režisera koji tim činom želi da uveseli ili rastuži publiku. Pa tako, prilikom hapšenja, jedni leže na podu u pižami koja ne priliči njihovom materijalnom položaju, drugi su neobrijani, treći pospani i zbunjeni. Primećeno je i to da retko koji čovek ume da nabije sam sebi „lisice“ na ruke, pa se policajci muče sa pohabanim i rasklimatanim skalamerijama iz ko zna kog veka.
Istovremeno, pohvalio sam organe sile, a posebno ljude iz odelenja za privođenje, koji sve to rade pred kamerama, odnosno pred milionskim gledalištem. Dobro je da se narod uveri u transparentnost njihovog rada i kulturu koju pokazuju prilikom hapšenja. To je dobro i zbog toga jer, ne daj bože, sud može ustanoviti da su hapšene ličnosti nevine i da su oni uzalud radili svoj posao. Dakle, organi sile s pravom žele da prvo čoveka osude pred javnošću, pa posle sud neka radi kako hoće, nek kažnjava ili nek oslobađa. S obzirom na priče da u sudovima ima mita i korupcije nije sigurno da će oni taj posao obaviti kako se od njih očekuje.
Ukazao sam i na značaj hapšenja u ovom političkom trenutku. Ona govore da su našoj državi svi građani isti, da su svi jednaki pred zakonom, a i vlast ima koristi jer joj takva hapšenja donose glasove na izborima, ako se ne dogodi drugačije.
Osvrnuo sam se i na istorijat hapšenja u ranijim nedemokratskim periodima, kad nismo znali ni kad se neko uhapsi, ni kad se pusti, ni gde je izdržavao zatvor, a kamoli da gledamo hapšenje. Nešto slično je i dan-danas u necivilizovanim i nedemokratskim državama na Zapadu. Te države, kao i mi nekad, ne prikazuju snimke sa hapšenja jer, kažu, na taj način štite privatnost svojih građana ma koliki lopovi bili. A po njihovim nehumanim zakonima niko nije lopov dok to sud ne dokaže. Kod nas se, po našim pozitivnim zakonima, polazi od pretpostavke da smo svi lopovi i kriminalci dok na sudu ne dokažemo da to nismo.
U tom istorijskom pregledu hapšenja pomenuo sam i vreme kada smo se svi herojski ponašali i prilikom hapšenja i prilikom presuda, kada smo se rugali i smejali i izvršiocima i nalogodavcima, kad smo ih upozoravali da im je tanak konopac ili da nam je debeo vrat, da im nije dobro zaoštren kolac, da su im vešala niska ili tup nož. Hoću da kažem da smo se u ranijim vekovima hrabrije držali i da tako i danas moramo da se ponašamo.
I zato svako ko se bavi iole ozbiljnijim poslom mora svakodnevno da vežba gospodsko držanje prilikom hapšenja. A to znači da svako treba da ima pri ruci ili na rukama „lisice“, da bude u svakom momentu budan i spreman, da bude lepo obučen, obrijan i podšišan, da ima spremljenu torbu sa neophodnim priborom, jer se ne zna koliko će ostati tamo gde ga vode. Treba imati i kamere i, po mogućstvu, neki kombi i vežbati ulaske i izlaske iz njega. A onda, posle svake vežbe pregledati snimke i ispravljati ono što nije dobro u vašem držanju. Uvežbano, dostojanstveno i šarmantno ponašanje prijalo bi i porodicama privedenih i gledaocima i ponekome iz vlasti. Rečju, svako hapšenje mora izazivati divljenje. Jer, izbora u ovoj zemlji će biti sve više, a time i više hapšenja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari