Haška pravda

Mogli su donijeti pravednu presudu već samim temeljem činjenica iz tužbe protiv Slobodana Miloševića, onih o zločinu, masakru, etničkom čišćenju, masovnim silovanjima, ili temeljem izjave Ratka Mladića, citirane u istoj optužnici, kako „nesrbi neće sami otići, pa to podrazumijeva i genocid“, ili tragom podataka da doista i nisu sami otišli iz Goražda, Višegrada, Foče, Zvornika… nego uz „pomoć“ Mladićeve i Miloševićeve soldateske. Fakata, dakle, zbog kojih je Milošević pet godina čučao u haškom pritvoru i na koncu umro, pokazuje se evo, i uz ciničnu suodgovornost upravo Međunarodnog suda pravde, koji je mogao, ali nije donijeti pravednu presudu…
No, umjesto pravdom i zakonom taj se sud odlučio baviti implikacijama koje bi pravedna presuda imala na srpski narod, koji da bi se mogao razboljeti od kolektivne odgovornosti, a suci toga suda to eto nisu mogli dopustiti. Pa su presudili kako je genocid napravljen samo u Srebrenici što je, već po zakonu velikih brojki, bilo jasno i najzadrtijima poricateljima genocida, i načinili presedan kojim su, unazad gledano, pomilovani svi ostali masakri u Bosni, ali i amnestirani svi budući mogući zločini..A i ako se radi o skoro osam tisuća masakriranih civila, kao u Srebrenici, genocid će se doduše priznati, ali se neće znati tko ga je naredio, pa je po zapovjednoj odgovornosti i za njega kriv, kao recimo Slobodan Milošević koji je skemban u haški pritvor upravo zbog zapovjedne odgovornosti, između ostaloga i zbog masakra u Srebrenici, da bi ovom presudom, kontradiktornom u sebi samoj, bio zapravo oslobođen iste te odgovornosti. Pa ipak ta Miloševićeva Srbija nije kriva za zločin u Srebrenici, nego sav im grijeh staje u to: znali su, a nisu spriječili, definicija dovoljno neobavezujuća da omogući miran san…
Haški su se suci svojom anti-presudom potrudili da s toga dijela srpskog naroda skinu svaku stigmu one važne kategorije moralne odgovornosti kao pretpostavke intimnoga suočavanja sa zlom što ih je i u njihovo ime učinio neki ludi vođa. U Srbiji je to bio Milošević, kao začetnik spirale zla, u Hrvatskoj Franjo Tuđman čiji bi se uporni sljedbenici – a i ovdje je, benevolentno kazano, bila riječ barem o polovici Hrvata – i te kako imali nositi s vlastitom moralnom odgovornošću zbog zločina Tuđmanove soldateske, etničkoga čišćenja srpskih građana u Hrvatskoj ili komadanja Bosne u suglasju s Miloševićem. To kad bi pravde bilo. Ali ona se ne kupuje na pazaru, a kao što vidimo, nema je ni u sudnici pretencioznoga međunarodnog sudišta čiji su suci možda dobili težak domaći rad da po prvi put nakon 1946. presuđuju o genocidu i odgovornosti za nj, ali su nažalost pali na ispitu.