To što Hrvatska ima glomaznih i tragičnih problema s ispunjavanjem kriterija za Europsku uniju, pri čemu sada više ne možemo biti posve sigurni čak ni u to da ćemo biti primljeni prije Srbije, obično se pripisuje takozvanom nedostatku političke volje da se taj posao obavi brzo i kako treba. Ta paušalna dijagnoza trebala bi značiti da vlast, Vlada i ostali odlučujući faktori u političkom životu zemlje neiskreno koketiraju s Europom jer, iz nekih razloga, o kojima se dade efektno spekulirati, iza kulisa svjesno i namjerno otežu, praveći se blesavi i pravdajući se sa sto isprika uvijek kad ih se pita za rezultate. Tako, recimo, poznati opozicijski političar Damir Kajin naglašava da „uvoznicima, političkoj eliti i mafiji“ sigurno nije u interesu da Hrvatska postane punopravna članica EU. Političku vlast, u čijim je rukama donošenje bitnih odluka, time se jasno proglašavaju slugom ova druga dva opstrukcijska faktora, mafije i uvoznika.
O svemu tome dosta sam razmišljala ovih dana. Na kraju mislim da uvriježena objašnjenja toga tipa nisu posve točna iako je Kajin, dakako, s pravom ljutit. Odnosno, rekla bih da je ono što se naziva nedostatkom političke volje za europeizaciju Hrvatske zapravo posljedica, a ne uzrok zaostajanju Hrvatske. Pravi problem izvorno se nalazi u političkom sustavu Hrvatske i još više u nepisanim pravilima političkog funkcioniranja države koja su do te mjere cementirana da ih ovdje nitko i ne dovodi u pitanje.
Kod nas, naime, bez ikakvog protivljenja, a pogotovo bez osude, bilo iz sfere javnosti, bilo iz tabora opozicije, vrijedi pravilo o navodno legitimnoj poslijeizbornoj podjeli plijena. U Hrvatskoj je, dakle, potpuno neupitno da stranka ili stranke koje formiraju Vladu imaju puno pravo posaditi bilo kakve osobe na bilo koje ključno mjesto u državnim tijelima, državnoj upravi i državnim tvrtkama. Tu je, naravno, riječ o stranačkim kadrovima koji svoju profesionalnu sudbinu vežu isključivo uz politiku, što im u Hrvatskoj omogućuje da sivu neznatnost svojih biografija prodaju i, naravno, unovče kao veliku stručnost i sposobnost. To, međutim, onda postaju kadrovi koji u doslovnom smislu vode državu. Nakon što je Sanader začepio ministarske položaje, HDZ sada na nižim razinama instalira svoje, HSS svoje, HSLS svoje, SDSS svoje. Netko će „preuzeti“ JANAF. Taj će se uglaviti kao državni tajnik za nešto. Ovaj ide na direktorsko mjesto u Hrvatskim autocestama. Bez konkurencije, bez provjere, bez natječaja, bez da netko smije pitati zašto. Kako su osposobljeni za te poslove? Nevažno. Kako će provoditi reforme? Nikako.
U nekoj imaginarnoj kompetitivnoj situaciji koja se temelji na dokazanom znanju, upravljačkim vještinama i profesionalnim referencama, takvi ljudi uglavnom ne bi dobili mjesto ni u općinskoj upravi sela Mali Crni Lug; i oni sami to vrlo dobro znaju. No, zato se daju podvoditi od stranaka koje zauzimaju svoje leno i nagrađuju ispodprosječne tipove za vjernost i političku „ispravnost“. Nikavi kriteriji tu, naravno, više ne postoje, i što vrijeme odmiče, ima ih sve manje, pa čak i na samom vrhu piramide. Što Rončević zna o MUP-u? Bajs i neka još dvojica koji će mu biti državni tajnici o turizmu? Kako će Đurđa Adlešič – koja sama zove novinare da je slikaju dok joj kod frizera peru kosu – biti potpredsjednica Vlade? Kako će Pankretić pregovarati o poljoprivredi kad ne zna nijedan jezik osim svog seoskog dijalekta? Ako se takvim ljudima dade da transplantiraju bubrege, oni će odjenuti zelenu kutu, pljesnuti rukicama i operirati. Ako ih se pošalje da voze avione, vozit će ih mirne savjesti. Budući da se uzori s nacionalne, Vladine razine, logično preslikavaju na lokalnu, Hrvatska je u najdoslovnijem smislu predana takvim kirurzima i pilotima. Takvim stručnjacima. Hrvatskom je uvijek kolala neka urbana legenda kako imamo izvanredne kadrove. Nešto imamo, iako samo sedam posto stanovništva može pokazati neki VSS. Ali ti sposobni su izvan ove sumanute priče.
Zašto, dakle, ne ulazimo u EU? Zašto ne možemo ući? Zašto ne bismo bili ušli ni da imamo nafte kao Saudijska Arabija? Zato. Ti ljudi jednostavno ne znaju ništa što Hrvatskoj treba da bi bila primljena u briselski klub. To je naš pravi problem. Volje možda ima, ali to je ujedno sve.