Isus u bojama

Kratka, ali jasna vijest stiže iz Osijeka: dio građana neće „Isusa crnca“. Odgovorni iz Restauratorskog zavoda skrušeno priznaju da ne mogu vratiti „Isusa bijelca“, jer je osporavani kip, koji je desetljećima izbivao s osječkog raskrižja, bio od metala, a ne mramora. Od Isusa je (ne)vjernicima često važnija njihova predodžba o Isusu, glavno je da se mogu identificirati sa svojom slikom i upotrebom Isusa. Odbijati crnog Isusa oblik je ikonorasizma jer Isus nije bi ni plavokos ni bjeloput ni Slavonac nego Semit s Bliskog istoka gdje je teško pronaći skandinavske i polarne nordide.
Svi u Isusu traže sebe umjesto njega. Europljani ga vide kao pripadnika bijele, Afrikanci crne, Azijci žute rase, Indijanci kao crvenokošca. Novi zavjet nikome od njih ne daje za pravo, svjedočeći da je Isus nije bio ni plavokos ni crnokos ni smeđokos ni crvenokos nego – bjelokos (Otkrovenje 1:14). Ako je vjerovati forenzičarima, Isus je ipak bio tamnoput i praviti tamne kipove njegova lika nije pogreška.
Teško je objasniti zašto smeta crni Isus, a ne crna Gospa, kojoj se u španjolskom Montserratu hodočasti od 12. stoljeća, a u poljskom Czestohowu ima marijanski primat. Za razliku od crnog Isusa hrvatski vjernici se ponose svojim crnim Gospama od Marije Bistrice do Palagruže. Isus nije došao radi castinga za lifestyle reklame, nego da svi ljudi zadovoljno žive svojim, a ne David Beckhamovim životom.
Zato je od Isusova nepoznata izgleda mnogo važnija poznata Isusova poruka. Jer ako se danas tako teško prima Isusa crnca, kako će se sutra primati papu crnca?
Kako katolike, doktrinarno odane univerzalizmu ljudskih vrijednosti, uvjeriti da i Isus smije biti tamnoput te da i ljudi tamne puti spadaju u Isusov, Božji narod?