Izbori tek počinju

Na istoku nije se dogodilo ništa novo; Šešeljevi radikali su, uostalom, još jednom pokazali kako im je izborna baza gotovo nepokolebljiva – sa više od milijun šubara i dalje se trese cveće. Oni, iako pojedinačno i dalje najjača srpska stranka, neće preuzeti vlast iz dva razloga: prvo, zato jer s tom bratijom nitko ne želi koalirati i, drugo, što ni oni ne žele preuzeti Srbiju u trenutku kada je pred još jednom izgubljenom Kosovskom bitkom i koja će, dakako za bruxelleske koncesije, morati izručiti Ratka Mladića, legitimnoga nasljednika Čiča Draže. U Europskoj uniji, koja je po najavama što otamo dolaze doista spremna preko reda Srbiju progurati u predvorje članstva, danas zato više strahuju od radikalizacije aktualnoga premijera Vojislava Koštunice, koji i doslovno – uz Cecu i Čorbu – pjeva drugu pjesmu od one koju je pjevao 5. listopada 2000., kada se činilo kako je on zbilja nešto drugo u odnosu na tada poraženog vožda Slobodana Miloševića. Koštunica, koji, u siječanjskoj kampanji, nije bio čak ni Milošević u rukavicama, nego je, onako bez njih, podsjetio na rane devedesete kada je mahao kalašnjikovom, zna da Tadić ne može bez njega. I zato inzistira na premijerskom mjestu. Okolnosti su takve da i sam aktualni predsjednik Srbije, polemizirajući s Koštuničinom nakanom da ostane u sadašnjoj fotelji, na pitanje koga vidi kao najtežeg partnera u pregovorima o novoj vladi, odgovara: „Velika je konkurencija“.
Koalicija Koštunica – Tadić jeste neminovna, ali je zbog „slučaja Kosovo“ i – neprirodna. O toj, sad već gotovo sigurno „prevrnutoj“ kolevci srpstva ta dvojica lidera misle bitno drugačije; od UN-ova izaslanika Ahtisarija predsjednik ne očekuje ništa dobro, a premijer ne preza ni od, mada, jasno, deplasiranih, ratnih truba. Tim slijedom, gotovo je sigurno da taj tandem za pregovaračkim stolom neće sjediti sam. „Mala pomoć“ sa strane – neophodna je. Izbori, zapravo, tek počinju.