Demokratske su snage, kaže se, pobedile na izborima u Srbiji. Stranke koje su činile izvorni DOS, i na ovaj ili onaj način bile na vlasti od 2000. godine, dobile su znatno više glasova od stranaka koje su bile na vlasti pre toga. Nešto je drukčije viđenje Koštunice, koji smatra da je pobedila vladajuća koalicija, jer je dobila tek nešto manje glasova od radikala, koji su pojedinačno najjača stranka.

Demokratske su snage, kaže se, pobedile na izborima u Srbiji. Stranke koje su činile izvorni DOS, i na ovaj ili onaj način bile na vlasti od 2000. godine, dobile su znatno više glasova od stranaka koje su bile na vlasti pre toga. Nešto je drukčije viđenje Koštunice, koji smatra da je pobedila vladajuća koalicija, jer je dobila tek nešto manje glasova od radikala, koji su pojedinačno najjača stranka. Ali je dobila i nešto manje od zbira glasova Demokratske stranke i Liberalno demokratske partije, koji su takođe tik iza Radikalne. Naravno, vladina koalicija stoji bolje ako sebi prida i glasove socijalista, što bi bilo logično, a mnogo gore ako te glasove neće, jer se oni onda mogu pridružiti radikalima, što bi ovom bloku naravno dalo značajniju prednost u osvojenim glasovima.
Ovde je samo važno uočiti da Koštunica smatra da ukupne glasove ne bi trebalo deliti na dva nego na tri dela. Kada se o tome razmisli, postaje jasno da je upravo to bio uzrok nestabilnosti prvih dveju DOS-ovih vlada, a moglo bi da bude i uzrok problema sa sastavljanjem nove vlade. Time se otvara pitanje stabilnosti i vlade koja će se formirati posle ovih izbora.
Uzmimo, najpre, da vidimo kako bi se mogle ove tri grupacije nekako podeliti na vladu i opoziciju. Ovo zavisi od toga kome možemo da pribrojimo glasove vladajuće koalicije. Ukoliko bismo sve osim glasova koalicije DSS-NS pridali glasovima DS-a i LDP-a, što nije nikako u potpunosti opravdano, to bi vodilo izjednačavanju njihove snage udruženom broju radikala i socijalista. Sve, dakle, zavisi od toga kome su bliži glasači koalicije DSS-NS. Ako se ceni po njihovim stavovima, znači po programu, ali i po političkom iskustvu, gde valja uzeti u obzir kohabitaciju sa demokratama i radikalima, ali i koaliciju sa socijalistima, mislim da bi se moglo zaključiti da je koalicija DSS-NS bliža bloku radikala i socijalista nego drugom bloku. Iz toga bi se moglo zaključiti sledeće: na izborima nisu većinsku podršku dobili stavovi stranaka bliskih Demokratskoj. Ili, ako pojednostavimo i podelimo stranke na nacionalističke i demokratske, pobedu su odneli nacionalisti.
Iz toga ne sledi da je u najboljem interesu nacionalističkih stranaka da formiraju vladajuću koaliciju. Bolje od toga je nekako nastaviti dosadašnju kohabitaciju. Dakle, najbolje i najstabilnije rešenje za DSS-NS je manjinska vlada sa klijentelističkim strankama, kao što je G17 Plus, i sa strankama manjina, uz podršku socijalista i radikala u skupštini. Demokratske bi stranke bile u opoziciji. Isti bi se ishod mogao postići i u slučaju da DSS-NS uđe u koaliciju sa DS, s tim da im pripadne mesto predsednika vlade i, recimo, ministarstava spoljnih i unutrašnjih poslova. Došlo bi se u istu situaciju kao u vreme prve dve DOS-ove vlade. DSS bi bio u položaju da se u svakom času povuče iz vlade i da ili oformi koaliciju sa radikalima ili da izdejstvuje nove izbore. Najvažnija posledica bi bila to što ne bi bilo moguće doneti one odluke koje su neophodne kako bi se zaista napravio diskontinuitet sa nacionalističkom politikom.
Prednost koalicije DSS-DS nad prećutnom koalicijom DSS-a sa radikalima jeste u tome što bi se privremeno poboljšao međunarodni položaj zemlje. Pregovori sa Evropskom unijom bi možda mogli da budu nastavljeni, a možda bi bio usporen i proces osamostaljenja Kosova. Ovo drugo je manje verovatno, jer je taj proces već krenuo i njegova je dinamika gotovo u potpunosti isplanirana. Najvažnija dobit za DSS, radikale i socijaliste bi bila u tome što bi se njihovi politički izgledi održali tamo gde su i sada, jer su nerešavanje ključnih problema i neprestana kompromitacija demokrata, kao što je bilo u slučaju donošenja novog ustava, najvažniji način da se neprestano poteže nacionalni i državni interes.
Za Demokratsku stranku bi najbolje bilo kada bi, kao što predlaže LDP, mogla da oformi manjinsku vladu i da u relativno kratkom roku skinu sa dnevnog reda pitanja Haga, Kosova i pokrenu proces reforme javnog sektora. Izbori koji bi potom usledili izneli bi u prvi plan socijalna i ekonomska pitanja, gde nacionalisti nemaju šta da ponude. To je upravo zato najmanje verovatno. Jer, da to ponovim, na ovim su izborima većinu dobili nacionalisti, a ne demokrate i to će odrediti političke opcije kakogod da se sastavi vlada.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari