Dr Ljubodrag Savić U poslednjih nekoliko nedelja javnost Srbije sa veoma naglašenom pažnjom prati najave neobičnih, pa čak i vrlo neočekivanih postizbornih koalicija. Olako su pogaženi elememtarni principi zdravog ljudskog razuma, i preko noći zaboravljene „teške“ optužbe izrečene tokom izborne kampanje.

Dr Ljubodrag Savić U poslednjih nekoliko nedelja javnost Srbije sa veoma naglašenom pažnjom prati najave neobičnih, pa čak i vrlo neočekivanih postizbornih koalicija. Olako su pogaženi elememtarni principi zdravog ljudskog razuma, i preko noći zaboravljene „teške“ optužbe izrečene tokom izborne kampanje. Nametnuta je veštačka dilema Evropa ili Kosovo. Pravni timovi bi da menjaju podpisane ugovore sa EU, a aktuelni potpredsednik Vlade smenjuje visoke evropske činovnike. Bave se svim i svačim, a niko se ne zapita kakvi su stvarni efekti rada nekoliko vlada, koje su se smenjivale u proteklih sedam godina? Sve glavne partije, koje se danas nadmeću za narodnu volju, bile su na vlasti, tako da sve i snose, istina nejednaki, deo odgovornosti, za stanje u kojem se danas nalazi Srbija.
Pomalo nestvarno deluju upozorenja aktuelnog ministra finansija i guvernera Narodne banke Srbije da će najkasnije od septembra redovne isplate iz budžeta biti otežane, ukoliko se nešto hitno ne proda ili se ne obezbedi inostrani kredit. A kako danas izgleda ekonomska slika Srbije? Nezaposlenost je među najvišim u Evropi, inflacija ponovo beleži dvocifrene stope, uvoz je dvostruko viši od izvoza, spoljnotrgovinski deficit će ove godine preći iznos od 10 milijardi dolara, spoljni dug se približava cifri od 30 milijardi dolara, priliv stranih direktnih investicija se značajno smanjuje, a industrijska proizvodnja praktično stagnira (ispod 50 odsto nivoa iz 1990). U uslovima opšteg pogoršanja većine ekonomskih pokazatelja, opada broj siromašnih i raste životni standard. Da li je to zaista moguće?
U realnom životu veoma teško, ali u Srbiji svašta može da se desi, pa i neznatan rast ukupne stope inflacije od svega nekoliko procenata (prvi kvartal 2008), iako se pojedinačna poskupljenja najvažnijih artikala kreću između pet i čak 70 odsto. Statistika je veoma moćna nauka i metodologijom je moguće dokazati sve, ali samo od metodologije (zasad) nije moguće živeti bolje, jer, prosečni srpski građanin sve teže sastavlja početak sa krajem meseca. Virtuelni razvoj srpske ekonomije očigledno ne počiva na zdravim temeljima, jer previše zavisi od eksternih izvora. Novostvorena tekuća vrednost nije dovoljna da pokrije stvarne rashode. Ogromna razlika između želja i mogućnosti se do sada finansirala iz spoljnog zaduživanja, donacija, priliva naše dijaspore, stranih direktnih investicija i prihoda od privatizacije. U proteklih sedam godina, Srbija se neto zadužila za preko 20 milijardi dolara, donacije su iznosile oko tri milijarde, priliv od dijaspore je bio blizu 20 milijardi, strane direktne investicije su dostigle skoro 11 milijardi, a prihod od privatizacije je iznosio preko dve milijarde (sve u dolarima). Ako dodamo i 30 milijardi dolara prihoda od izvoza, u Srbiju je za poslednjih sedam godina ušlo preko 86 milijardi dolara. Najveći deo – 72 milijarde – potrošen je na uvoz raznih proizvoda i usluga, dok je preostalih 13-14 milijardi potrošeno na prevremenu otplatu duga MMF-u, servisiranje kamata po spoljnom dugu i „krpljenje“ budžetskih rupa, u okviru čega se nalazi i NIP.
Zahvaljujući ogromnom uvozu, u proteklih sedam godina, dinamičan razvoj su imale samo one delatnosti koje su bile u funkciji njegove neposredne realizacije. Uvezenu robu trebalo je prevesti, osigurati, prodati i finansirati, zbog čega su saobraćaj, osiguranje, trgovina na veliko i malo i finansije beležile veoma visoke stope rasta. Istovremeno, budžet se efikasno punio naplatom carina i PDV-a. U konceptu takvog razvoja i privatizacije, ubrzano su propadali brojni industrijski kapaciteti, koji su ranije bili nosioci privrednog razvoja i izvoza. Ovakav model razvoja privrede uspešno će funkcionisati – kao kod piramidalne štednje – sve dok ima novog priliva stranih sredstava plaćanja. Izgleda da karike ubrzano popuštaju, jer nije moguće beskonačno živeti na račun prošlosti (prodaja imovine stvorene radom prethodnih generacija) i budućnosti (ubrzano spoljno zaduživanje), već nešto mora stvoriti i sadašnja generacija. Zbog toga treba veoma ozbiljno razumeti dramatičan apel ministra finansija i guvernera, da nam u septembru preti finansijski kolaps. Na tu opasnost već nekoliko godina ukazuju ozbiljni ekonomisti.
Da li bi stopa nezaposlenosti bila upola niža, inflacija daleko ispod 10 odsto, izvoz nekoliko puta viši, da se barem polovina deviza potrošenih na uvoz (36 milijardi dolara) usmerila u oporavak domaće industrije i poljoprivrede? Možda bi stope rasta BDP-a u početku bile nešto niže, ali bi se obezbedila veoma dobra osnova za efikasan i održiv razvoj u narednom periodu, što bi stvorilo realne pretpostavke za dinamičan porast izvoza, zaposlenosti i ukupnog životnog standarda građana.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari