Izborno udvaranje manjinama

Tomislav Žigmanov Pitanje postavljeno u nadnaslovu jasno kazuje, prvo, da sam 21. siječnja izašao na izbore. Činom glasovanja djelatno sam kao čovjek potvrdio svoju zainteresiranost za budućnost ovdašnje (političke) zajednice, a kao građanin iskoristio mogućnost da utječem na sastav buduće vlasti i, ujedno, dao legitimitet onima koji osvoje najveći broj glasova da (i nada mnom) vladaju.
Premda je puk jedini nositelj suverenosti, današnje su demokracije, kao najpoželjniji oblik vladavine u državi, reprezentativne ili predstavničke. U suvremenim demokracijama, naime, narod ne vlada neposredno, već to čine njihovi predstavnici. Izabrani prema određenim pravilima, oni su odraz narodne volje. Drugim riječima, predstavnici naroda, koji se biraju na izborima, obnašaju u ime naroda funkciju vlasti.
Još je važno napomenuti da izabrani politički reprezenti predstavljaju izraz narodne volje jedino ukoliko su uvjeti na političkom tržištu pravični, a njegova regulacija prihvatljiva za sve zainteresirane takmace. Sama, pak, «reprezentativnost» demokracije posljedica je jednostavne činjenice što građani danas ne mogu više neposredno sudjelovati u svim političkim procesima i na taj način donositi političke odluke od općeg značaja. Tako što moglo se u staroj Ateni nekoliko stoljeća prije Krista, no danas nije moguće!
Ovo su neki od osnovnih aksioma koji vrijede u svim razvijenim demokracijama – «najmanje lošeg» oblika vladavine. Oni nalažu čovjeku, kao političkoj životinji, da ih racionalno prihvati i sudjelujući prakticira. Činom pak eventualnog odbacivanja, on sebe ne isključuje samo iz mogućnosti utjecaja na konkretno usadrženje narodne volje – na izbor onih koji vladaju, već i, u jednom dubljem smislu, niječe valjanost načela demokracije i vlastitu političnu narav. Drugim riječima, demokracija pred čovjeka izdaje stalni nalog za sudjelovanjem u društvenim aktivnostima i političkim procesima. Jedna od najvažnijih među njima jesu i izbori za predstavnike vlasti.
U Srbiji, zemlji zakašnjele tranzicije, demokracija je nedugovjeka, krhka i nerazvijena. No, u elementarnim formama i uspostavljenim procedurama postoji i uzlazna je u razvoju. Stoga je valjalo očitovati spremnost za ispunjenje naloga o kojima je naprijed bilo riječi i zaokružiti određenu brojku na glasačkom listiću.
Inače, sam čin glasovanja posljedica je čovjekove (racionalne) odluke, koja se donosi nakon uvida i procjene onoga što na tržištu političkih partija, koje se natječu za osvajanje vlasti, postoji. S druge strane, odabir uvijek podrazumijeva i opredjeljivanje uz vrijednosne preferencije, svjetonazorske sastojnice, interesne okvire, ideologijske prijemčivosti, projekcije očekivanja…
Konkretno, pak, govoreći, iz pitanja u naslovu se vidi da su postojali određeni razlozi na temelju kojih nisam odabrao listu čiji je nositelj predsjednik Srbije, listu Demokratske stranke, koja se u kampanji predstavljala kao glavni stožer proeuropske Srbije, listu gdje se zateklo nekoliko manjinaca, među ostalim i predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini Petar Kuntić. Zašto?
Razlozi prvog reda jesu manjkavosti koje su očitovane u vođenju politike na nacionalnom planu u razdoblju nakon ubojstva njezina neprikosnovena lidera – premijera Srbije Zorana Đinđića. Demokratska stranka, koja je slovila za uveliko lidersku stranku, s relativno slabim kadrovskim potencijalom, što (istina i danas!) osobito vrijedi za unutrašnjost Srbije, nakon Đinđićeve smrti i okončane borbe za naslijeđe, pokazala se ne previše sposobnom za izazove pred kojima je bila.
Toga su ponajbolji pokazatelji izgubljeni izbori 2003. i njezino djelovanje do danas. Pobjeda, pak, Đinđićevog stranačkog nasljednika Borisa Tadića na izborima za predsjednika Srbije 2004. više je bila posljedica straha od radikala, a ne kvalitete programa. Načelno promatrano, slabašni su učinci njegove politike – odsustvo realnog pristupa u problemu rješavanja konačnog statusa Kosova, neodlučnost i simulativnost u procesu suočavanja s prošlošću, nejasna i proturječna vizija kamo to Srbija treba ići, to jest uz spoticanje o anakroni novi ustav Srbije, vlastohlijepno i gdjekad korumptivno raspoloženo držanje kadrovske baze, koja je naglo brojčano ojačala nakon 2000. ljudima s margine… Riječju, neuvjerljivo, blijedo i već viđeno.
Za Demokratsku stranku oduvijek, slično kao i za skoro sve druge srbijanske stranke sa sjedištem u Beogradu, vrijedi da su manjinsko pitanje najčešće površno i pogrešno razumijevali. Počevši od srpskog kao manjinskog u Hrvatskoj pa do manjinskog u granicama Republike Srbije. Gdjekad na deklarativnom planu relativno prihvatljiva stajališta iz rakursa građana nacionalnih manjina, u političkoj praksi gdjegdje nije bilo razlike od Srpske radikalne stranke.
Posljednje iskazano vjerojatno najbolje potvrđuje način na koji je nastajao, kako je donesen te neki sadržaji novog ustava Srbije. Podsjećanja radi, napomenut ćemo da predstavnici manjina nisu ni u procesu pisanja, ni u procesu usuglašavanja, ni u procesu donošenja ni na koji način sudjelovali! Pri svemu tomu ni jednom nijedan predstavnik Demokratske stranke nije rekao da je to, na primjer, problematično ili neprihvatljivo.
Glede pak sadržaja Ustava spomenut ćemo ono, čini se, najprijepornije, a to je određenje Srbije kao «države srpskog naroda i drugih građana». Podsjećamo da je zbog slične formulacije u jednoj susjednoj državi izvezen i ohrabrivan rat, jer građani srpske nacionalnosti nisu htjeli pristati na «izbacivanje iz ustava». Zanimljivo je da su neke i današnje vedete Demokratske stranke početkom devedesetih javno opravdavale takav pristup, što samo govori u prilog postojanju dvostrukih standarda. Na temelju toga nekako je licemjerno i pomalo neukusno djelovalo njihovo pozivanje na listu političkih predstavnika manjina i udvaranje pripadnicima manjina poradi dobivanja glasova tijekom izborne kampanje.
Napominjemo i to da su na listi za narodne zastupnike Demokratske stranke politički predstavnici i Hrvata i Bunjevaca. Ovo posljednje i ponajviše čudi. Jer, Demokratska stranka nije smogla snage razračunati se s Miloševićevim naslijeđem ni na manjinskom planu, budući da je bunjevštinu kao antihrvatski program oživio i ustoličio Miloševićev režim! I tako manjinsko srbijansko kolo je opet zatvoreno na zadovoljstvo svih – šljašte narodne nošnje, rumene djevojke s ushitom gledaju razdraganog predsjednika, žice na tamburicama se trzaju, a netko čak i pjeva, kupuje po jedno računalo nekom seoskom folklornom društvu… Pri tomu, najzadovoljnije su Miloševićeve sluge, koje su opet (pro)našle novog kolovođu.
No, ako i prihvatimo da je to politički legitimno za jednu beogradsku stranku, još više čudi nesuzdržani pristanak DSHV-a na tako što, budući da posljedice takva saveza, dugoročno promatrano, po budućnost Hrvata mogu biti pogubne. Tim prije, jer prema novom ustavu Srbije narodni zastupnik nije nositelj zastupničkog mandata, već je to politička stranka na čijoj je listi, što znači da je samostalnost njegova djelovanja minimalna!
Znajući, pak, da su novi, «instant Hrvati», koji postaše to koristeći čak i resurse države Hrvatske na terenu i uveliko ovladaše hrvatskom manjinskom scenom, ponajviše pridonijeli ovakvoj odluci, to onda ne treba ni čuditi. Jer njihovo bavljenje hrvatstvom počesto sliči odnosu Demokratske stranke prema manjinama!