Aleksej Kišjuhas Psihološkinja En Trejsman osamdesetih godina razvija par jednostavnih eksperimenata koji pokazuju kada se u razmišljanje uključuje ono što nazivamo svešću. Naime, na jednom listu ispitanicima biva pokazano mnoštvo simbola „O“ među kojima je jedan simbol „X“ koji treba pronaći.

Aleksej Kišjuhas Psihološkinja En Trejsman osamdesetih godina razvija par jednostavnih eksperimenata koji pokazuju kada se u razmišljanje uključuje ono što nazivamo svešću. Naime, na jednom listu ispitanicima biva pokazano mnoštvo simbola „O“ među kojima je jedan simbol „X“ koji treba pronaći. Osobe veoma brzo i gotovo nesvesno lociraju ovaj simbol pošto dotični vidljivo „odskače“. Ali, stvar se vrlo komplikuje kada u mnoštvu, recimo, zelenih simbola O i crvenih simbola X, treba pronaći jedan zeleni simbol X. Iako i ovaj simbol takođe (dvostruko!) „odskače“ od ostalih, pojedinac sada mora svesno ići od simbola do simbola da bi ga pronašao. Sada je već potrebno udubiti se u sliku, svesno razmišljajući. Zašto je to tako? Ovaj fenomen otkriva mnogo o strukturi ljudskog uma/mozga. Za percepciju jedne karakteristike (na primer oblika X ili O) i pronalaženje takvog „uljeza“, dovoljni su jednostavni „procesori“ u mozgu. Ali, za kombinacije osobina (oblik i boju), moraju se uposliti oni nešto komplikovaniji. Dakle, oba procesa tiču se baratanja informacijama, ali jedan se odvija na dosta kompleksnijem nivou. Najčešće kolokvijalno, ova razlika se naziva razlikom između svesnog i nesvesnog.
Naravno, slično je i sa statusom Kosova. Određene strukture vlasti jedino brbljaju o odskakanjima i presedanima, ne uviđajući stvar kao puno kompleksniju od ovoga. Poenta nije u jednostavnom odstupanju od pravila iz Povelje UN. Odbijanje priznanja da u kosovskom loncu ima pitanja izvan normi o nepovredivosti granica – pitanja zločina, ponajpre – sačinjava ono banalno, jednodimenzionalno promišljanje problema. Otuda je potrebno ozbiljnije, razumnije i sa više svesti pristupiti rešenju statusa. Ovo je realnost na koju se do izlizanosti nagovara zvanični Beograd. Osim što nezavisno Kosovo (eventualno) odskače od međunarodnog prava, ima tu još nečeg. Stvar nije tek ružnjikavog proizvođenja oblika „X“ tamo gde su uobičajeni oblici „O“, već se radi o komplikovanoj realnosti u kojoj ovi oblici poseduju i različite boje. Onu maskirno zelenu i krvavo crvenu, pre svih.
Beograd, nasuprot tome, odbija da stvar promisli u kompleksnijim okvirima od onih koje pružaju najopštije norme UN. Vlast i umnogome javnost Srbije doslovno je nesvesna činjenice prema kojoj na Kosovu živi dva miliona ljudi nad kojima je vršen sistematski teror države i koji danas u toj državi odbijaju da žive. Usled zarobljenosti prostim/prostačkim umovanjem, odbija se svaki razgovor o alternativi, o kompenzaciji, i ulaganje minimalnog napora da se realno/potencijalno ugroženima pomogne. Kada se o tome i pristane govoriti, to redovno biva prekasno. Situacija sa osamostaljivanjem Crne Gore dovoljno je sveža da bi morala terati na puno svesniji odnos prema stvarnosti oko sebe. Kao i u slučaju Kosova, državni vrh je (i nakon referenduma!) izbegavao svaki govor – pa i u potencijalu – o tome „šta ako“ i „šta kad“ dođe do crnogorske nezavisnosti. Kao kada se u magijskom tabu-ritualu izbegavanja upotrebe pojedinih reči želi uticati na stvarnost. Kao da to ima neko dejstvo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari