pogledajte na primer rastuću aktivnost i poslove u privatizovanim bankama, velikom srpskom uspehu.
Stečaj ima ključnu ulogu. Dok to može dovesti do gubitaka radnih mesta i zatvaranja preduzeća, može dovesti i do stvaranja poslova u novom preduzeću. Kada se preduzeće oslobodi viška dugova ono kreće napred, raste i zapošljava.

pogledajte na primer rastuću aktivnost i poslove u privatizovanim bankama, velikom srpskom uspehu.
Stečaj ima ključnu ulogu. Dok to može dovesti do gubitaka radnih mesta i zatvaranja preduzeća, može dovesti i do stvaranja poslova u novom preduzeću. Kada se preduzeće oslobodi viška dugova ono kreće napred, raste i zapošljava. Čak i da preduzeće nema budućnost, stečaj dovodi do toga da imovina, uključujući i zemljište, nalaze upotrebu negde drugde.
Dakle, bitni su privatizacija i stečaj. Oba procesa, ukoliko se sprovedu dobro, mogu uticati na otvaranje radnih mesta. Kao i u bankarstvu, ovi procesi mogu generisati više poslova i dohodaka i/ili bolje proizvode i usluge – u sektorima kao što su vazdušni i železnički transport, u energetskom sektoru, telekomunikacijama, i drugim sektorima pod uticajem države.
U proteklom periodu ostvaren je napredak. Delimično i kroz privatizaciju, oko 6 od 10 radnih mesta van poljoprivrede i državne administracije sada su u privatnom sektoru, u poređenju sa 3 od 10 pet godina ranije. To je velika promena. Tokom istog perioda, srpski bruto proizvod uvećan je za 40 posto. A 2004. usvojen je dobar Zakon o stečaju.
Međutim, jasno je da svako ko radi, kupuje ili prodaje proizvode srpskim preduzećima, očekuje još više promena. Nažalost, privatizacija je usporena, a stečaj se koristi retko. Tempo se mora pojačati.
2. Makroekonomski podaci potvrđuju potrebu za daljom promenom. Nezaposlenost iznosi oko 20 odsto, a fiksne investicije svega 18 odsto BDP-a. Prvi pokazatelj je dosta iznad, a drugi dosta ispod evropskih normi. Oba ukazuju da se staromodni poslovni ugovori, nedovoljne nove investicije i radna mesta stvaraju podjednako i u novim preduzećima. Rešenje nije da se stane ili uspori sa smanjivanjem radnih mesta u starim preduzećima. Razlog tome je što novac, koji je neophodan da bi se održala postojeća radna mesta, mora doći iz zdravih preduzeća, kroz oporezivanje za plaćanje subvencija. Na taj način, stara radna mesta koja su očuvana vladinom podrškom, direktno štete otvaranju novih radnih mesta. Očuvanje radnih mesta nije odgovor. Ono što je neophodno je otvaranje radnih mesta. To zahteva poboljšanje poslovnog okruženja. Investitori se odbijaju političkom nestabilnošću i teškoćama u obavljanju poslova – nezadovoljavajućim nivoom računovodstvenih standarda, preteranom administracijom, birokratijom, korupcijom, sporim sudskim procesima, zloupotrebama političkih uticaja, nesigurnim zakupima zemljišta i tako dalje. Srbija je bila na 68. mestu studije o troškovima poslovanja Svetske banke „Doing business survey“ i 130. u izveštaju „Institutional Quality“ Međunarodnog vodiča o rizicima zemalja, objavljenih 2006. U suočavanju sa takvim performansama, Srbi i strani investitori odnose svoj novac i radna mesta u zemlje koje su bolje rangirane. Naravno, neki investitori mogu i rade svoj posao prevazilazeći pomenute prepreke – na primer, u oblasti čelika i telekomunikacija – ali ni blizu dovoljno.
Ako Srbija želi nova radna mesta, potrebno joj je više novih investitora – srpskih i stranih. Zato, pored političke i makroekonomske stabilnosti, mora biti uređeno poslovno okruženje. U suprotnom, zbog manjka novih privatnih investicija, rastući prosperitet poslednjih godina biće usporen i nova radna mesta će ostati nedovoljna.
3. Međutim, privatizacija vrlo lako može biti pogrešno vođena, uključujući mogućnost da su tenderske procedure nerazumljive i/ili korumpirane. U svetlu toga, treba izbeći tri greške. Prvo, izbegavati uspostavljanje privatnih monopola preko privatizacije – čak i ako to donosi visoku prodajnu cenu. Umesto toga, neophodni su konkurentni dobavljači i/ili lak pristup uvozu. Tako će slobodni uvoz i distribucija naftnih derivata biti ključni za uspešnu prodaju NIS-a. Za privredu (na primer EPS), bilo bi dobro odvojiti proizvodnju i distribuciju uz kontrolu nad maloprodajnim cenama.
Kao drugo, treba izbegavati odlaganje privatizacije do okončanja restrukturiranja preduzeća. Ono što preduzeća najviše traže su stručni privatni menadžeri, a ne nastavak grešaka starih. Preduzeća je najbolje prodati „onakva kakva su“. Ukoliko se kupci ne pojave, preduzeća treba da idu direktno u stečaj. Ovaj pristup je svima jasan, a proces nije beskonačan.
Treće, izbegavajte „uslovne“ prodaje uz zadržavanje obaveza Vlade, ili samo u slučaju kada su obaveze vezane za radna mesta ili investicije. Time što Vlada zadržava odgovornost – kao u slučaju predložene prodaje manjinskog udela u NIS-u – ne vrši se privatizacija i korist je mala. A pošto privreda, a ne Vlada treba da odlučuje o radnim mestima i investicijama, zahtevi koji se odnose na njih idu na štetu prodajne cene, odbijaju legitimne investitore i signaliziraju nedovoljnu spremnost Vlade da sprovodi reforme. Vladini zahtevi koji se odnose na obezbeđenje radnih mesta i investicija su loši, slobodna konkurentska tržišta su mnogo bolja.
4. Sa gubicima posluje tako mnogo srpskih preduzeća da je taj problem evidentan čak i u makroekonomskim podacima. U 2005. ne-privatna preduzeća koja su radila sa gubitkom (isključujući banke) zabeležila su gubitke u visini 8 i po odsto BDP-a. To je više nego što su centralna i lokalne vlasti godišnje potrošile na zdravstvo. Srbija ne može sebi da dozvoli gubitke na takvom nivou.
Ti gubici imaju svoje korene u lošem poslovnom iskustvu. Tako će privatizacija i stečaj – a ne javni investicioni program – biti potrebni da se smanje gubici i stvore uslovi za rast zaposlenosti. U skladu sa tim, ovo treba da bude u jezgru ekonomske politike u naredne četiri godine. Bez toga, javne investicije će biti neuspešne. Uzimajući u obzir broj preduzeća i radnih mesta kojih se ovo tiče, privremene teškoće koje proizilaze iz restrukturiranja treba da budu ublažene efikasnom i pravilno izgrađenom mrežom mera socijalne sigurnosti. Ali, ono što je najpotrebnije da bi se minimizirale privremene teškoće su nova radna mesta.
Inicijativa da se dovedu u red srpska preduzeća će promovisati ekonomski rast. Ona će time takođe podržati fiskalne i monetarne mere u ponovnom uspostavljanju i očuvanju makroekonomske stabilnosti – povećanjem izvoza i ubeđivanjem potrošača da kupuju srpske pre nego inostrane proizvode. Sve ovo će povećati prostor za manevrisanje u budžetima Vlade i smanjiti prepreke u ostvarenju ciljane inflacije.
Ukoliko nova Vlada odloži ove inicijative, za četiri godine cena će biti prevelika: biće manje radnih mesta, manje prihoda od poreza, manje fiskalne fleksibilnosti, manje novca za javne investicije, manje makroekonomske stabilnosti, manje prosperiteta. To nije ono što su birači izabrali kada su glasali 21. januara. Ako je to ono što budu dobili, neće biti tako nežni kada sledeći put budu glasali.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari