Kako mi je Beograd oteo ono što mi je jednom dao 1Foto: Stanislav Milojkovic

Biti samostalni umetnik u Srbiji nije naročito ugodno. Javnost vas uglavnom smatra za neradnika, a porodica i prijatelji vas, uz to, još i sažaljevaju ili preziru.

Sve u svemu, ako ste samostalni umetnik, u očima društva niste baš ispravan građanin. Vi ste onaj koji izbegava gradski prevoz u šest ujutru i namrgođenog šefa, i za to morate biti dolično kažnjeni.

Pa kad se posle desi da samostalni umetnici zaista budu kažnjeni, niko se zbog toga posebno ne uznemiri. Jer svi, od vaše rođene majke pa do anonimnog smatrača sa društvenih mreža, baš svi misle da ste to i zaslužili.

Evo dakle, jedne takve priče, koju sam, kao i svi samostalni umetnici, verovatno zaslužila time što nisam udružila rad, već sam se bavila nečim tako dekadentnim kao što je pisanje knjiga.

Neću vas ovde zamarati sa previše detalja dotičnog Slučaja, samo ću vam reći da su gotovo svi samostalni umetnici u Srbiji, zbog jednog administrativnog propusta, u izvesnom trenutku svog života zaduženi nekakvim dugom, koji zapravo nije njihov, ali se u Poreskoj upravi vodi na njihovo ime.

Taj dug svake godine raste, a na njega se gomilaju i kamate, pa svaki samostalni umetnik, koji nije rešio da to plati, ima od više stotina do više hiljada evra duga, zavisi od toga koliko dugo je u statusu samostalca.

Ponavljam, radi se o dugu koji nije naš i za koji su nam država, Grad, svaka moguća vlada koja se formirala, svi oni, mnogo puta obećavali da će nekako biti sklonjen, reprogramiran, ali to se nikako nije desilo. Zanimljivo je napomenuti da su zbog istog administrativnog propusta bili poreski zaduženi i sveštenici zemlje Srbije, ali je država prema njima bila milostivija i njima je dugove pošteno otpisala. Samostalni umetnici su izvisili.

Ja sam u prethodnim godinama mnogo puta pisala o dugovima samostalnih umetnika, do te mere da mi je jednom jedan drug, kad sam ga pitala da li je čuo za naš problem, kazao: „Jelena, i vanzemaljci u udaljenim galaksijama znaju da vi slobodnjaci imate dugove.“

To je valjda trebalo da znači da sam preterala, pa sam prestala.

I dalje se nadajući da će se nešto desiti do tamo nekog dalekog datuma kad mi dođe vreme za penziju.

Ali osobina vremena je da projuri, a kako starite juri sve brže, te je došla i ta, nekada tako daleka 2022, kada bi u novembru mesecu trebalo da odem u penziju. Znači kroz mesec dana. A dug od sada skoro dvesta hiljada dinara neumoljivo stoji u Poreskoj upravi, i dok ga ne isplatim u penziju neću moći. Moja nada da će se nešto desiti i da će taj dug da nestane onako misteriozno kako je i nastao, pokazala se sasvim uzaludnom.

Da ne bude da nisam na kraju ništa pokušala, uradila sam još nekoliko stvari. Obratila sam se Ministarstvu kulture, odgovorili su mi šturim pismom, nepotpisanim, da se obratim svom strukovnom udruženju. Onom istom udruženju koje se njima obraća već godinama tim povodom.

Obratila sam se Sekretarijatu za kulturu Grada Beograda, rekli su mi ljubazno da saosećaju sa mnom i da to jeste strašno i nepravedno, ali da oni u ovom trenutku nemaju rešenje.

I tu dolazimo do izvesne Nagrade i njene naknadne otimačine. Pre tri godine, na moje ogromno zaprepašćenje, dobila sam Nagradu Grada Beograda za jednu od svojih knjiga.

Ta Nagrada se sastojala od lepe plakete i dvesta hiljada dinara.

Ovih dana ću, dakle, novčani deo Nagrade biti prinuđena da vratim državi, Gradu, kome god, a plaketu bih, ako nemaju ništa protiv, zadržala kao dragu uspomenu.

Grad Beograd slobodno može smatrati da mi je, nakon tri godine, oteo novčani deo Nagrade koju mi je jednom dodelio.

Ali, kao što smo rekli na početku, samostalni umetnici su sve to zaslužili. Zato što su se odlučili na neviđenu drskost da svoj život posvete umetnosti.

Svesna sam da se u ovoj zemlji dešavaju neuporedivo veće nepravde. Ovo moje je takoreći ništa u poređenju sa gubljenjem domova, slobode, glave… Ali duboko verujem da svaka nepravda treba da ostane zabeležena, pa samo iz tog razloga i pišem ovaj tekst.

Jednom će neko izučavati ovo vreme i, nema sumnje, spoznaće veličinu i tragiku naše današnje nemoći.

Autorka je književnica

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari