U tekstu g. Kišjuhasa, koji je imao nameru da nam ukaže na izvor ideje „o tome kako su radikalna desnica i radikalna levica iste po svom totalitarnom karakteru“, potkrala se jedna materijalna greška u navođenju reference. On, naime, kaže da je u pitanju studija Hane Arent „Izvori totalitarizma“ iz 1951.

U tekstu g. Kišjuhasa, koji je imao nameru da nam ukaže na izvor ideje „o tome kako su radikalna desnica i radikalna levica iste po svom totalitarnom karakteru“, potkrala se jedna materijalna greška u navođenju reference. On, naime, kaže da je u pitanju studija Hane Arent „Izvori totalitarizma“ iz 1951. Međutim, pre pomenute autorke, ser Karl Poper je tu ideju već uveo i detaljno razvio u svojim znamenitim knjigama iz filozofije politike „Beda istoricizma“ i „Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji“ iz 1945. Sam Poper tvrdi da su „Beda istoricizma“ i „Otvoreno društvo“ bili njegovi „ratni angažmani“, tj. „odbrana slobode od totalitarnih i autoritarnih ideologija“, i da je u njima pokazao kako je „istoricizam“ „istovremeno inspirisao i fašizam i marksizam“. Da je g. Kišjuhas pri pisanju svog teksta uzeo u obzir i ova temeljna dela iz sociologije politike, čini mi se da bi i njegova glavna teza bila drukčija: dok je za njega u Srbiji „problem koji i danas pritiska i zbunjuje u nacionalističkim, a ne totalitarističkim praksama“, dotle empirijske činjenice iz sociologije naše stvarnosti pokazuju da je takav stav, zapravo, faux pas i da je, zapravo, obrnuto – totalitarna praksa je podloga na kojoj se uspešno održava „nacionalizam“.
Da bismo potkrepili ovakvo tvrđenje, napravimo najpre jednu digresiju i zapitajmo se – a šta je to „demokratija“? Demokratija je smenljivost vlasti nenasilnim putem! Da bi takva smena bila moguća, neophodno je da su zakonodavna, sudska i izvršna vlast međusobno razdvojene. U totalitarnim državama – mada bi u našem slučaju, zbog naše prošlosti, prikladnija reč bila „despotskim“! – elem, u takvim državama te tri vlasti međusobno su isprepletene, pri čemu vezivno tkivo između njih čini „despotska mašina“ (tj. skup tajnih službi). Čest je slučaj da „despotska mašina“ fingira sistem parlamentarne demokratije – u mnogim državama u svetu postoje stranke, postoje izbori, postoji parlament – ali tu ipak nema demokratije. Zašto je nema? Pa zato što vlast u takvim državama uopšte i nije u parlamentu, već je u rukama „despotske mašine“ – koja uvek ostaje nepromenjena! Ako stvar posmatramo iz tog ugla, lako je uočiti da vlast u Srbiji nije promenjena od kraja 1944. do danas.
Despotije nisu moguće ukoliko sav njihov prostor nije prožet „negativnom energijom“ – one su uvek u duhovnom metežu, političkom previranju, a često i pravom ratnom stanju! U njima je do maksimuma razvijen kult mržnje, tako da je vladajuće pravilo: one koje mrzimo moramo uništiti! Smisao kompletnog društva tako se sastoji samo u tome da živi u službi države i njene proklamovane mržnje. Čitav život je birokratizovan. I šta se dešava? Birokratizacija dovodi do osiromašenja na svim nivoima i područjima života; stanovništvo emigrira u demokratske zemlje; žene sve manje rađaju; bogatstvo se topi… A onda, da bi namirila vlastite potrebe, despotska mašina iznova produbljuje birokratizaciju ljudskog života. Ta drugostepena birokratizacija uvek je militarizacija društva (srpski nacionalizam je zloupotrebljen u cilju održanja despotskog sistema koji je uspostavio Tito!), a to je stvorilo i na površinu izbacilo Miloševića. Titovskoj menažeriji najpreči je ratnički aparat, vojska. Zemlja vodi četiri rata, do kraja se militarizuje sve – ali ne vredi: beda i dalje raste, a plodnost i dalje opada. Srbijom gazduje despotski skelet koji neprestano ponavlja: „Sve za državu!“, „Ništa izvan i protiv države!“ Zvuči poznato: i Musolini je uzvikivao isto! I danas, 2007. godine, stanje je nepromenjeno: u patološkoj potrebi za samoodržanjem, „despotska mašina“ i dalje koristi iste obrasce ponašanja. Preko svih medija, kulturnih institucija, crkve… ponavljaju se stari nacionalistički obrasci, stvoreni na Gazimestanu 1987. Komunistički manifest danas je zamenila Biblija! Generali se javno krste, sveštenici osveštavaju kasarne i skenere po VMA itd. Budući da se podanici u despotijama uvek ponašaju onako kako to vlast od njih očekuje, „uspeh“ nije izostao: za poslednjih sedam godina potpuno je kompromitovana ideja liberalne demokratije i građanskog društva! Neka novinari (ako takvih još ima!) analiziraju, za početak, šta je poslednjih sedam godina, na primer, emitovano na tzv. „nacionalnoj televiziji“, koje emisije, koji filmovi, koji sistem vrednosti se tu promoviše. I tu će se sve videti – videće se kontinuitet i moć totalitarne države! Neka se za poređenje uzmu sadržaji nacionalnih televizijskih programa u Hrvatskoj, Sloveniji, Češkoj i drugim zemljama bivšeg real-socijalizma – i svakom će biti jasna razlika između zatvorenog i otvorenog društva! A biće jasno i zašto su u Srbiji danas, u XXI veku, pomenute Poperove knjige – kameni-
-temeljci i vodiči u otvoreno društvo – iako prevedene na srpski jezik – potpuno nepoznate našim sunarodnicima!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari