Komentatori

Od jedne do druge televizijske postaje, iz emisije u emisiju, iz sata u sat govore Žarko Puhovski, Davor Gjenero, Anđelko Milardović, Slaven Letica, Josip Kregar… Ne govori li to da televizijske kuće imaju nasušnu potrebu za komentatorima? Nekad je za to trebao politički placet. Posljednja komentatorica titoizma bila je Ines Šaškor, a tuđmanizma Dunja Ujević. TV Slovenija je tek 2000. ukinula radno mjesto komentatora, ali se u zadnje vrijeme vode rasprave o nuždi njegova ponovnog uvođenja. U nas jedino Z1 njeguje komentatorsko ukazanje u liku Branka Vukšića.
Protivnici profesionalnih komentatora odmah će postmodernistički, a zapravo političko-ziheraški, uzviknuti: „Važne su vijesti, a neka svatko sam za sebe komentira događaj u blogosferi“. No jedno je politički blagoslov, a drugo nepolitički blogo-slov. Internet je postao masovni medij bez mase, jer masa je još uvijek pred televizijskim ekranima. Jedanaesti rujan 2001. pokazao je da se u najvećim krizama nacija radije okuplja oko televizijskog ekrana nego oko kompjutorskog zaslona. U tome je prednost televizije i razlog zbog čega su potrebni vjerodostojni komentatori.
U SAD-u se najviše vjeruje u kasnonoćne sociopolitičke komentatore, obično komičare, koji poput nekadašnjih dvorskih luda smiju govoriti istinu i kada je službeno propisana laž. Doduše, ne uvijek. Bill Maher, komentator komičar ABC-a, nakon 11. rujna u svom je showu „Politički nekorektno“ kazao da otmičari zrakoplova, koji su počinili ovaj zločin samoubilačkim akcijama, nisu bili kukavice, za razliku od Amerike koja je lansirala krstareće rakete na ciljeve udaljene tisućama milja. Nakon toga je dobio otkaz i svoj show nastavio na Amazon.comu, gdje su njegovi komentari manje gledani.
Vjerojatno će i naši komentatori na početku nailaziti na prepreke u vidu režimskog superega, ali svaka prava demokracija pomaže razvoj kvalitete medija.