Vojislav Koštunica i njegova koalicija demonstrirali su nam, po julijanskom kalendaru, kako bi izgledala narodna proslava ulaska Srbije u EU, pod uslovom da je ova koalicija uvede u Evropu: Ceca nacionale bi se sigurno zahvalila „voljenom premijeru“ na toj misiji, dok bi Bora Đorđević dobio priliku da kaže nešto „duhovito“ na račun Brisela i njegovih „konjušara“, ali pod uslovom da to ne bude baš toliko duhovito, koliko je, bar po julijanskom kalendaru, bilo duhovito ono što je rekao o Čedi.

Vojislav Koštunica i njegova koalicija demonstrirali su nam, po julijanskom kalendaru, kako bi izgledala narodna proslava ulaska Srbije u EU, pod uslovom da je ova koalicija uvede u Evropu: Ceca nacionale bi se sigurno zahvalila „voljenom premijeru“ na toj misiji, dok bi Bora Đorđević dobio priliku da kaže nešto „duhovito“ na račun Brisela i njegovih „konjušara“, ali pod uslovom da to ne bude baš toliko duhovito, koliko je, bar po julijanskom kalendaru, bilo duhovito ono što je rekao o Čedi. Sanda bi se slatko nasmejala, Ceca bi otpevala i jednu pesmu posvećenu Arkanu, a samo ostaje nejasno ko bi odsvirao „Odu radosti“: Da li orkestar kojim bi dirigovao Rambo Amadeus, ili možda trubači odmah iza ponoći, kada počinje evropska zora Srbije. Sigurno ni Matija ne bi propustio tu istorijsku šansu da nešto prozbori i izbesedi. Ali, šalu na stranu. Ma, koliko ona (šala), nekome ličilo na „kemp“.
Cinici bi rekli, ako je Igi Pop mogao da bude četvrti pevač Bijelog dugmeta, što onda njegov, navodni, fan Koštunica ne bi mogao da uživa u Cecinoj pesmi. Ili da se bar, makijavelistički, pravi da uživa. A, što znači da nijednim gestom ne pokazuje da mu je bar malo neprijatno. Makar koliko je to neprijatno njegovom stranačkom kolegi Vladeti Jankoviću. Zarad kog glasa više, Voja i Velja priredili su svojevrsni kontramiting pred zdanjem koje, bar zbog 5. oktobra, zaslužuje malo više poštovanja. Paradoks je veći, što su i Voja i Velja, a posebno Velja, valjda bili deo tog simboličkog datuma. Da su oni ovaj hepening organizovali na Ušću, i da je na Pinku pisalo „zakupljen termin“, sve bi bilo mnogo legitimnije, dok ovako deluje pomalo uzurpatorski. Bez obzira što su oni na vlasti.
Niko ne osporava da je veselje smisao i ove Nove godine, pogotovu danas kad je poseljačenje poprimilo epske razmere, ali vlast (navodno moderna), je ta koja bi morala i da postavlja određene kriterijume i standarde, a ne samo da podilazi narodu. Doček „srpske“ Nove godine 1997, u vreme protestnih šetnji, bio je najveći opozicioni skup do 5. oktobra. Ni tu nije falilo veselja, ali između ova dva skupa zjapi civilizacijski ponor, i tu ona šaka jada rokerskih tezgaroša, od preksinoć teško može da zamaže oči.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari