Prijenos prve sjednice Sabora počeo sam gledati dok je za govornicom bila Vesna Pusić. Zatim su o programu nove Vlade govorili Milorad Pupovac, Andrija Hebrang, Marijana Petir, Furio Radin, Ingrid Antičević-Marinović, Dragica Zgrebec i Milanka Opačić. Ovisno o stranačkoj pripadnosti mišljenja su se razlikovala, ali svi su bili složni u jednom: pogrešnom naglašavanju riječi – program.

Prijenos prve sjednice Sabora počeo sam gledati dok je za govornicom bila Vesna Pusić. Zatim su o programu nove Vlade govorili Milorad Pupovac, Andrija Hebrang, Marijana Petir, Furio Radin, Ingrid Antičević-Marinović, Dragica Zgrebec i Milanka Opačić. Ovisno o stranačkoj pripadnosti mišljenja su se razlikovala, ali svi su bili složni u jednom: pogrešnom naglašavanju riječi – program.
Iz govora u govor parao mi je uši pogrešno naglašavani drugi slog te riječi, naglasak iskvaren na tipično zagrebački način. Zato sam s velikom nadom očekivao nastup Ive Sanadera. I zaista, baš kako sam i očekivao od čovjeka koji je naučio govoriti u Dugobabama i k tome je također visokoobrazovan, izgovorio je ovu svim europskim jezicima zajedničku riječ starogrčkog podrijetla onako kako treba, s naglaskom ubilježenim u rječnicima hrvatskog jezika: próogram. Ali samo u nominativu. U ostalim padežima i njemu je naglasak pobjegao na krivo mjesto.
Kolege s dugim stažom na HTV-u pamte vrijeme u kojem su letkori i fonetičari bili ovlašteni i apsolutni gospodari govora pred kamerama. Tada je bilo nezamislivo da se u eter izgovori tekst koji nije prošao strogu lektorsku provjeru i da pred mikrofon sjedne govornik koji nije odsjedio koliko god je vremena bilo potrebno uz stručnjaka za ispravnu artikulaciju glasova i naglasaka u riječima. Kažu da ta služba na HTV-u postoji i danas, no o tome koliko je obezvrijeđena svjedoče strahovito krivi naglasci velikog dijela televizijskih novinara, a nema više ni profesionalnih spikera čiji je školovani i uvježbavani ispravan govor nekada bio uzor standardnog hrvatskog jezika.
Tijekom prošle programske sezone uvjerio sam se koliko je zahtjevno govoriti uživo. Bio bih sretan da su moju televizijsku praksu nadgledali i moj govor analizirali za to školovani i plaćeni stručni ljudi koji bi me upozoravali na pogreške. Srećom, takvih je ljudi bilo među gledateljima kojima je stalo ne samo što nego i kako se govori u javnom mediju, obaveznom njegovati hrvatski književni jezik. Upozoravali su me na pogreške kojih nisam bio ni svjestan i koje sam nastojao ispravljati. Naravno, u Saboru je jako važno što netko govori, ali nipošto nije nevažno i kako se govori. Ta jedna krivo naglašena riječ, prográm, samo je jedan od primjera kako se učestalim ponavljanjem i prešutnim toleriranjem iskvarenog javnoga govora jezik kvari. Svi mi, naravno, s mjesta kao što je saborska govornica u prvom redu želimo čuti što više pametnih, korisnih i mudrih rečenica, pa makar i s krivim naglascima. Međutim, jezik u standardnom, takozvanom književnom obliku, temeljna je kulturna baština naroda i intelektualno vlasništvo u kojem svi imamo dionice i o čijoj bismo vrijednosti, ljepoti i bogatstvu svi trebali voditi računa. S brojem javnih govorničkih nastupa i s brojnošću publike odgovornost za tu baštinu raste.
Zato zamišljam kako bi bilo da se u Sabor uvede služba čiji bi predstavnici imali vlastitu klupu i koji bi bili oboružani pločicom na kojoj piše „Ispravak krivog naglaska“. Kako sada stvari stoje, te bi pločice stalno bile u zraku. Naravno, izgovorene besmislice i pomanjakanje pametnog sadržaja u govorima koji su često prepuni jeftinih floskula, ispraznih fraza i izlizanih banalnih metafora, sve to nitko živ ne može popraviti. Za takvo što i dalje su odgovorni, takvim se govorom legitimiraju i o vlastitoj (ne)vjerodostojnosti svjedoče oni koji tako govore. No jedna bar polusatna emisija nakon prijenosa saborskog zasjedanja u kojoj bi jezikoslovci upozoravali na pogreške vrijedila bi poput suhog zlata za jezično obrazovanje kako publike, tako i govornika koji, siguran sam, ne bi zazirali, nego bi sa zahvalnošću primali dobronamjerne pouke. Kad već imaju tolike druge povlastice ja prvi ne bih imao ništa protiv da se zastupnicima od mog poreznog novca kupe i rječnici hrvatskog jezika. Ta bi ih ukoričena povlastica podsjećala na bar jednu od odgovornosti koje su preuzeli: da nam ne kvare, nego njeguju jezik, za nacionalni identitet, pa i suverenost, važan bar jednako, ako ne i više nego što je, primjerice, ZERP.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari