Nataša Marković Ima mišljenja da je u našem, sve više pornografskom, moralno posrnulom društvu, klasična prostitucija najmanji društveni problem! Da je sve veći problem, takozvana „puzajuća“ prostitucija, prostitucija u školama, na fakultetima, na radnom mestu, među domaćicama i poznatim ličnostima.

Nataša Marković Ima mišljenja da je u našem, sve više pornografskom, moralno posrnulom društvu, klasična prostitucija najmanji društveni problem! Da je sve veći problem, takozvana „puzajuća“ prostitucija, prostitucija u školama, na fakultetima, na radnom mestu, među domaćicama i poznatim ličnostima.
Međutim, svi se slažu da je najopasnija – transnacionalna međunarodna trgovina ženama! Devojčice i devojke, od ulice do Interneta, postaju lak plen moćne seksualne industrije, koja ima svoje agente i na našim prostorima. I nemojmo se zavaravati, u nedostatku posla u Srbiji, tu su i naše kćeri!!! Naše „kćeri greha“, često naivne, radoznale, željne avanture, siromašne, postaju lak plen dobro organizovane, perfidne transnacionalne mafije, kojoj ne smetaju ni meke i tvrde granice. U čije se kase od trgovine ženskim robljem slivaju milioni evra? Zna se, samo se u Srbiji neko godinama pravi lud, da se oko pola miliona žena preproda godišnje u Evropi, uglavnom žene iz bivših istočnih zemalja, a u svetu – oko dva miliona, računajući preprodaju i unutar samih granica neke države.
Te podatke nedavno je iznela Međunarodna organizacija za migracije. Najčešće žrtve su devojke i devojčice od šesnaest do dvadeset dve godine. Posle narkotika i oružja, trgovina ženama je treći biznis po visini zarade u svetu! Procena je UN da organizovane kriminalne grupe koje trguju ženama zarade godišnje više od dvanaest milijardi dolara. Jedna žena, prema izveštajima Interpola, zaradi „vlasniku“ između 75 i 250 hiljada dolara godišnje.
Ovim biznisom bave se ili ga kontrolišu uglavnom moćni ljudi, pretežno muškarci. To je još jedno polje društva gde je na delu muško vladanje i izrabljivanje žena. Te mlade žene sa Istoka, najčešće Ruskinje, Moldavke, Ukrajinke, deo su četvrtog talasa međunarodne trgovine ženama. To je još jedna priča u seriji iskušenja koja doživljavaju zemlje u tranziciji, a koje se tako uvode u zagrljaj globalne ekonomije… U prvom talasu, sedamdesetih godina, žene su krijumčarene iz južne Azije, većinom sa Tajlanda, najveće prestonice seksualne industrije na svetu, i sa Filipina. Drugi talas, u osamdesetim, bile su žene iz Afrike, većinom iz Gane i Nigerije. Usledio je i treći talas, iz Latinske Amerike – Kolumbije, Brazila, Dominikanske Republike.
Iako trgovina ženama traje koliko i ljudsko društvo (vidi, Šeri Otner, „Trgovina ženama – beleške o političkoj ekonomiji polnosti“), taj biznis nikada nije cvetao kao danas. Azijatkinje su osnovni artikal već godinama, a vojske muškaraca hrle u Bangkok i Manilu na seksualne gozbe.
Dve žestoke, dokumentarne knjige, prate tragove prodatih devojaka i svedoče kako nestaje najplemenitiji ljudski materijal sa Istoka. To su „Deca Putina“ Maje Uzelac (Fabrika knjiga, Beograd) i knjiga kanadskog novinara Viktora Malareka „Nataše“ (Dosije, Zagreb). Glavne junakinje ovih knjiga su mlade lepe devojke bez posla, bez zanimanja, bez sigurnosti. Žene, obrazovane i uglađene, bez nade i perspektive. Zadah očaja žena sa Istoka širi se svetom, a onda na scenu dolaze „spasioci“, obećavajući razne vrste onoga što bi za te žene bio spas. Posao dadilje u Grčkoj, kućne pomoćnice u Italiji ili Francuskoj, sluškinje u Austriji ili Španiji, modela u Americi ili Japanu…
Za tu generaciju mladih žena, od kojih su mnoge odrasle negujući romantične fantazije o Zapadu, to bi bio ne samo posao iz snova već i način bekstva iz siromašnih zemalja u tranziciji. Bez mnogo razmišljanja, obično bi prihvatile ponudu i našle se zatočene u mnogo gorem položaju, u začaranom krugu.
„U trideset godina koliko se bavim novinarstvom suočio sam se sa skandalima, korupcijom, pohlepom i kriminalom svih vrsta. Video sam tragedije monumentalnih razmera – očaj gladi, divljanje rata. Svedočio sam o gubitku života i nade na Bliskom istoku i u Africi, u Avganistanu, Etiopiji, Somaliji i Iranu. Ali nikada pre nisam bio toliko pogođen bezumnim zanemarivanjem ljudskog dostojanstva, kao u ove dve godine, koje sam proveo u istraživanju za ovu knjigu“, kaže Viktor Malarek. „Za mene, ’Nataše’ su knjiga o generaciji izgubljenih devojaka. Gotovo da nema grada i sela u Istočnoj i Srednjoj Evropi koji nisu izgubili neke svoje devojke i žene. Neverovatno, ali one nisu postale žrtve bolesti, rata, gladi, ili prirodne katastrofe. Baš obrnuto, one su postale pioni u rastućem poslu novca, požude i seksa“, objašnjava Malarek. „Čoveka najviše uznemirava što je krijumčarenje ženama katastrofa koju su organizovali ljudi i koja se može sprečiti. Međutim, svet i dalje ignoriše nevolje i nesreće ovih devojaka i žena. Vreme je da se trgovina ženama zaustavi.“
Većina ljudi i ne zna da ove žene postoje. Za razliku od uličnih prostitutki, one su, većinom, nevidljive, zatočene iza zaključanih vrata u stanovima, bordelima, salonima za masažu i barovima. Za klijente, one su samo potrošna, zamenljiva roba. Nije važno što su robinje, seks za novac je poslovna transakcija. Za svoje „vlasnike“ i svodnike, one su samo roba koju treba što više iskoristiti pre nego što propadne. A za bande koje se bave trgovinom ženama, one su najunosniji posao.
„Nataše“ su otpremane širom sveta. One su najsvežija roba cvetajuće seks industrije. Šetaju ulicama crvenih kvartova Austrije, Italije, Belgije, Holandije. Nastanjuju bordele Severne Koreje, Bosne, Kosova, Japana. Rade gole u salonima masaže u Kanadi i Engleskoj. Zatočene su kao seksualne robinje po stanovima u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Nemačkoj, Izraelu, Grčkoj. Zvezde su otrcanih striptiz klubova u SAD.
Za slučajnog posmatrača, one se savršeno uklapaju u pejzaž i stajling klasičnih prostitutki. Namazane jeftinom šminkom, obučene u vulgarnu odeću, polugole, na visokim štiklama, one hodaju i govore na isti način. Smeše se, namiguju, zavode, poziraju i paradiraju, čine to zato što znaju šta će se dogoditi u suprotnom. Iz dana u dan, Nataše su prisiljene usluživati deset do trideset muškaraca. Novac koji zarade ide njihovim „vlasnicima“. Žive u katastrofalnim uslovima, česte su žrtve fizičkog nasilja i pretnji. One koje se opiru bivaju žestoko kažnjene, ponekad čak osakaćene ili ubijene.
Trgovinom ženama pozabavila se i Vlada Srbije donevši odluku koja se može nazvati skandaloznom. Radi se o „novogodišnjoj poklon-čestitki“, ugovoru o dodeli 72 miliona dinara glumici Bojani Maljević (autorki projekta) i producentskoj kući Monte Royal Piktures (vlasništvo njenog oca, producenta Bojana Maljevića) za snimanje igrane TV serije (trinaest epizoda) za projekat „Moderno ropstvo“. Tako će se i moderne srpske robinje, konačno naći kao deo pučke TV zabave, igrane serije, za koju je odlazeći ministar Lalović rekao „da će ubedljivije delovati na ljude i da će zajedno s kampanjom protiv trgovine ljudima rezultirati shvatanjem da u Srbiji taj problem postoji“. Tog problema on se setio tek pri kraju svog mandata.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari