Gordana Logar Vašington, januara. Nekoliko ekonomskih komentatora u ovdašnjim najuticajnijim štampanim medijima, ali i nekolicina uglednih ekonomista, prošle nedelje su jedan uobičajenim refren u društvima gde se tvrdi da je tržište jedino pravo i pravedno sredstvo regulisanja svakodnevnog života, nazvali mitom.

Gordana Logar Vašington, januara. Nekoliko ekonomskih komentatora u ovdašnjim najuticajnijim štampanim medijima, ali i nekolicina uglednih ekonomista, prošle nedelje su jedan uobičajenim refren u društvima gde se tvrdi da je tržište jedino pravo i pravedno sredstvo regulisanja svakodnevnog života, nazvali mitom. Reč je o onome da svako i najmanje „državno“ povećanje najnižih zarada koje su, manje-više i najbrojnije štete pre svega „glavnoj privrednoj lokomotivi – malim preduzećima“, smanjuju stopu zapošljavanja, a na kraju povećavaju godišnju inflaciju.
Neposredan povod za, pomalo bizarnu raspravu, bila je aktivnost demokratske većine u Kongresu SAD koji su obećali da će za prvih sto sati rada doneti nekoliko ključnih odluka „na federalnom nivou“ i to baš onako kako su obećavali u predizbornoj kampanju. U ponedeljak su se konstituisali, u utorak je počelo odbrojavanje prvih sto sati predlogom, a zatim i usvajanjem povećanja najnižih zarada i što nije menjano poslednjih deset godina. Najniža satnica koju uglavnom „uživaju“ zaposleni u velikim trgovinskim i lancima brze hrane, u malim zanatskim ili trgovačkim firmama i svim drugim uslugama („servisima“) do tog utorka bila je 5 dolara i 25 centi, da bi sada bila povećana na 7 dolara i 75 centi. Demokrate su smatrale de je to opravdano i ekonomski i moralno i politički. Poslednji razlog, onaj politički, u trenutku kad je trebalo preduzeti velike i nepopularne poduhvate kakav je na primer više američke vojske u Iraku, i predsednik se odmah oglasio svojom podrškom povećanju minimalnih zarada.
Protiv su bili kongresmeni iz repubikanskih redova (uprkos predsednikovoj podršci), jer su po pravilu najviše zainteresovani za smanjenje poreza, i to po sistemu što veća zarada to veće i olakšice, s uverenjem da samo tako mogu da sačuvaju svoje mesto u Kongresu i na sledećim izborima u konzervativnim izbornim jedinicama. Kao bizaran primer da se vodi računa o politici i u društvima gde se tržište često fetišizira bio je demokratski predsednik Komiteta za finansije u Senatu Maks Baukas iz savezne države Montana koja ima prevashodno republikanski orijentisane birače, pa je senator Baukas po svojim i ranijim glasanjima bio poznat po tome da je uvek bliži partiji koja nije njegova. Prvi se oglasio s obrazloženjem zašto ne bi trebalo povećavati minimalne zarade da bi mu se pridružili ostali republikanci koji su na kraju ostali u manjini.
Javnosti je na kraju ponuđena i iz vladinih institucija statistika, baš kao i drugi rezultati ekonomskih istraživanja koji su pokazali da inflacija ne raste, bar nikako bitno, zbog malo većih malih zarada. Da siromašni kad dobiju koji dolar više ne idu u masovni šoping dižući tako potražnju i cene, da uglavnom kupe nešto malo više hrane ili nešto najminimalnije za decu i kuću. Da „mala preduzeća – srce i privredni zamajac“ možda samo mesec-dva ne zapošljavaju nove radnike i da se u ukupnom stanju ekonomije za jednu godinu pokazalo poslednjih desetak da broj radnih mesta podjednako raste (ili ne raste) u malim i velikim preduzećima. Što je još zanimljivije, a svakako ne i najveće otkriće, jeste da velike američke, zapravo multinacionalne, proizvođačke firme – industrija koje su se preselile u zemlje Azije sa jeftinom radnom snagom (Kina, Indija) nisu otišle zbog „velikih minimalnih“ zarada u SAD, već zbog globalne potražnje da se najminimalnije mogućno plate radnici radi dobrog profita. U krajnjem zbiru – u ovdašnjoj ekonomiji i tako i tako vladaju usluge svih vrsta.
Pokušaj obaranja mita o malom povećanju minimalnih nadnica kao uzroku inflacije i male stope zapošljavanja verovatno neće biti dugog veka i može da traje dok i razne predizborne trke i nadmetanja. Ipak, po mnogim reagovanjima u ispitivanju javnog mnjenja vidi se da je velikom delu javnosti jasno da su i tržište i porezi izvanredno oruđe u rukama vlasti, sposobne ili nesposobne, spremne da vodi računa o „stanju nacije“ ili samo o takozvanoj eliti i zato nije nikakvo čudo što je ekonomija ovde, sa izuzetkom iračkog rata, uvek na prvom mestu kad je reč o izborima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari