Dan nakon što je ministar policije Nebojša Stefanović na konferenciji za štampu uživo saopštio da je maloletna T. J. iz Subotice (ovako je trebalo svuda da piše) ubijena, pa još ulazio u detalje svirepog ubistva – stojim na kiosku, kupujem štampu.


Pola minuta mi treba da pogledom preletim naslovne strane i još deset sekundi da odustanem od namere da kupim sve novine.

Uzimam Danas i Politiku, naslovne kažu da su redakcije ostale staložene. Osećam nelagodu u stomaku i želju da se pomerim. Prodavačica vidi i pokazuje mi da je na naslovnu Informera stavila tacnu za vraćanje kusura. „Ne mogu da izdržim ceo dan“, kaže kao da se opravdava. Medijski je pismenija, izgleda, od mnogih koje znam.

Urednici naslovnih strana tabloida tog su se dana (što će se nastaviti i narednih i evo i danas traje) raspomamili. Stravični naslovi, detaljni opisi mučenja, fotografije, imena rođaka i prijatelja, naricanje očajnih roditelja.

„Moramo da prodamo novine“, mnogo puta sam čula to opravdanje. „Naterao me urednik“, o toj rečenici da i ne govorim. „Imaju ovi iz drugih novina, kako da mi nemamo“.

Ne razumem. Jesu li to razlozi zbog kojih pristaješ da terorišeš roditelja koji je izgubio dete, a javnost truješ detaljima ubistva? Da bi prodao više novina, da bi dobio pohvalu vlasnika ili urednika, bio bolji od konkurencije u takvoj stvari?

Strast sa kojom su se novinari tabloida bacili na zloupotrebu smrti maloletnog deteta i zločina koji je, s pravom, traumatizovao celo društvo obrnuto je srazmerna strasti s kojom prate druga dnevna dešavanja u društvu. Prolaze im pored nosa tajni državni ugovori, nepotizam, očigledne laži, ignorisanje institucija, kriminal – ali su za ovakve teme uvek orni. Evo već pet dana serviraju detalje iz izjave učinioca (odakle im to?), razapinju njegovu porodicu, opsedaju dom roditelja, a nas – ionako isprepadane i pogođene tragedijom – drže u stanju histerije, besa i očaja.

Pa, neće biti da je to uloga medija. Možda je to uloga „prodavaca novina“, ali uloga medija i novinara to nije.

Čitala sam Kodeks novinara Srbije ponovo ovih dana i uverila se da sadrži dobra usmerenja za novinare i da precizno definiše pravila izveštavanja u ovakvim situacijama. Taj dokument mnogi novinari nisu nikad videli, sudeći po ovome što mi čitamo. Mogao je ministar informisanja, štosa radi, da ukoriči par primeraka i pošalje na adrese desetak istaknutih urednika. Jasna bi im bila poruka.

Evo, na primer, šta bi korisno saznali: „Prilikom izveštavanja o počinjenom nasilju, novinar mora da vodi računa o potrebi javnosti za informacijom, odnosno interesu i osećanjima žrtava i neposredno pogođenih osoba. Zabranjeno je da se, radi senzacionalizma ili „atraktivnosti“ sadržaja, objavljuju informacije koje nisu neophodne za razumevanje događaja, a pritom mogu da dovedu do uznemirenosti kako žrtava i njihovih bližnjih, tako i šire javnost.“

Ne samo Kodeks, mediji su čak prekršili i taze Zakon o javnom informisanju, koji, po prvi put, štiti pravo žrtve i kaže sledeće: „Prikazom ili opisom scene nasilja u mediju ili medijskom sadržaju ne sme se povrediti dostojanstvo žrtve nasilja.“ Ako neko hoće da reaguje na ovo kršenje zakona, zaista može to da uradi. Javni tužilac, porodica žrtava, bilo ko.

Šta bi odgovorni mediji mogli da urade (neki su i uradili) povodom ovog slučaja? Da nas, recimo, podsete na to da nasilnici (u slučajevima porodičnog nasilja ili nasilja nad ženama) u praksi dobijaju uslovne kazne ili kazne zatvora od 3 do 6 meseci, da proganjanje nije krivično delo kod nas (a imali smo žene žrtve progonitelja), da istraže šta su lokalni saveti za bezbednost uradili da poboljšaju bezbednost svojih sugrađana, da zavire u svaku varošicu i provere stepen nasilja u njoj, povedu polemiku o promeni kaznene politike…

Profesionalna udruženja novinara reagovala su saopštenjima i osudama. Najavljene su i prijave Savetu za štampu. To su legitimni načini skretanja pažnje i treba ih uporno koristiti, bez obzira na efekat. I to je jedan od načina da se podigne nivo profesionalne kulture u novinarskom esnafu pa da jednog dana neko stvarno teško može da nađe posao u drugim redakcijama ako se zna da u prethodnim nije štitio ugled svoje profesije.

A i mi, čitaoci, imamo solidno oružje kojim možemo da utičemo na kvalitet izveštavanja. Mi stojimo na kiosku i biramo šta ćemo prvo da kupimo, a posle toga i čitamo. O moći oglašivača, sagovornika i ostalih koji, takođe, učestvuju u kreiranju jednih novina – da i ne govorim.

Autorka je direktorka Agencije za odnose s javnošću Kontakta

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari