Saša Nikašinović Ponovo su aktuelne priče o milijardama na Kipru. Novo je to što uz one stare iz Miloševićevog doba ima i nekih novih iz vremena nove, demokratske vlasti. I sad šta da čovek misli o tome? Da li da ponovi ono što je rekao Velja Ilić onima na autoputu: „Mnogo, bre, ljudi kradete! Da kraduckate pomalo, pa da vas tolerišemo“?
Treba, ipak, spustiti loptu.

Saša Nikašinović Ponovo su aktuelne priče o milijardama na Kipru. Novo je to što uz one stare iz Miloševićevog doba ima i nekih novih iz vremena nove, demokratske vlasti. I sad šta da čovek misli o tome? Da li da ponovi ono što je rekao Velja Ilić onima na autoputu: „Mnogo, bre, ljudi kradete! Da kraduckate pomalo, pa da vas tolerišemo“?
Treba, ipak, spustiti loptu. Nema govora o krađi milijardi, bilo maraka ili evra. Tačno je da su u Miloševićevo vreme na Kipar odnete milijarde, uglavnom u markama. Novac se iznosio u torbama, da ne kažemo u džakovima, ali je sasvim sigurno da najveći deo tih para uopšte nije ukraden. U vreme sankcija platni promet zemlje je bio blokiran. A uvoziti se moralo. Nafta, pre svega. I tako je otkriven Kipar kao kanal za plaćanje. Novac se tamo mogao odneti u torbi u filijalu naše banke, a iz nje su se dalje normalno mogle plaćati sve kupovine od stranih partnera, bez obzira u kojoj su zemlji ti partneri bili.
To ne znači da krađe ili, da budemo precizniji, nelegalnog sticanja para nije bilo. Samo, ta krađa nije izvođena tako da je Borka Vučić nekome iz trezora svoje banke dala torbu para, on to stavio na svoj račun i danas je bogat čovek. Bogatstva su se sticala drugačije. Da biste uopšte nešto mogli da uvezete morali ste imati uvoznu dozvolu, a takve dozvole su dobijali ljudi bliski SPS-u i Julu. Imali su tako šansu da se obogate, s tim što su malo novca priložili i svojoj partiji. Neko je tu šansu iskoristio, a mnogi nisu.
Kako je sve to izgledalo pokazuje primer sa brašnom. Jedne od onih godina kada žetva nije bila dovoljna da podmiri domaće potrebe odobren je uvoz pšenice. Dok uvezena pšenica ne stigne do domaćih mlinova, koristilo se domaće brašno iz robnih rezervi. Stvar je izgledala ovako: kao provereni član Jula i vlasnik preduzeća koje ste osnovali u sopstvenom stanu, a glavna investicija vam je bio faks, dobili ste uvoznu dozvolu i pozajmicu brašna iz deviznih rezervi. Vaše je bilo da što više brašna iz rezervi rasprodate privatnim pekarima, što nije bilo teško jer je vladala nestašica. Novac koji ste od njih dobili, zatim pretvorite u devize i to po zvaničnom kursu, jer se devize koriste za kupovinu pšenice. Devize odnesete na Kipar, kupite njima odgovarajuću količinu pšenice u inostranstvu, sameljete je i vratite pozajmicu deviznim rezervama, a proviziju, koja nije veća od uobičajene, uknjižite kao prihod preduzeća. Kako je u pitanju bio veliki uvoz, iako provizija procentualno nije bila velika, zarada je bila izuzetno visoka, a u ceo posao provereni član Jula nije uložio ni jedan sopstveni dinar. Pri tom je sve legalno, krađe nema, a ni danas se ne bi moglo dokazati da je taj novac stečen nelegalno. S tim brašnjavim novcem naš julovac mogao je da krene u dalji biznis. Tako su se sticala bogatstva koja i danas postoje.
Drugi slučaj je uzimanje provizije kod kupovine u inostranstvu. Na izgled, sve je legalno. Kupili ste sirovine za proizvodnju, platili to novcem odnetim na Kipar, a proviziju vam je uplatio prodavac na račun u inostranstvu. Trag te provizije na Kipru ne postoji. Tu je, najzad i mogućnost da proviziju dobijete od države ili domaćeg preduzeća. U tom slučaju trag provizije postoji. Pitanje je, međutim, da li se danas na sudu može dokazati da za tu kupovinu uopšte nije trebalo dati proviziju ili provizija nije trebalo da bude tolika. I ko je tu uopšte kriv: onaj koji je dao proviziju, onaj koji je pare uzeo ili i jedan i drugi?
Sve to je najkraće objašnjenje zašto se pare iz Miloševićevog vremena na Kipru ne mogu pronaći. Nešto je drugačija priča o tome da i sad na Kipar odlaze mnogo veće pare nego što je to stvarni uvoz iz ove ostrvske zemlje. Podatak koji nam je stigao od Amerikanaca, uz njihov komentar da je reč o pranju para, zaista treba ispitati i saopštiti javno o čemu je reč. Platni promet sa inostranstvom sada postoji i nema nikakvog razloga da plaćanja idu preko Kipra.
Moguće je, međutim, jednostavno objašnjenje zašto tolike pare odlaze na Kipar. Verovatno su tamo sedišta preduzeća formiranih još u vreme Miloševića koja se bave posredničkim poslovima, odnosno trgovinom na veliko. Kupuju po inostranstvu robu za preduzeća iz Srbije i prodaju im ugrađujući tu i svoju proviziju. Ako je tako, onda bi zaista trebalo videti da li je tu proviziju trebalo platiti ili je roba mogla biti kupljena i direktno. Takvo ispitivanje potrebno je ne samo za državna, nego i za privatna preduzeća, jer ovakvim kanalom privatnik iz svog preduzeća izvlači profit, ne plaćajući za taj profit nikakav porez.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari