Ja sam srpski kompozitor koji već skoro trideset godina živi u Francuskoj. Dobro poznavanje umetničke sredine ove zemlje, kao i nekih drugih zemalja zapadne Evrope, dozvoljava mi da uporedim srpsku kulturnu stvarnost sa situacijom u navedenim zemljama.
Poslednjih godina u Srbiji su se pojavili mnogobrojni fenomeni čija se vulgarnost, primitivnost i agresivnost teško može poistovetiti sa zemljama koje mi smatramo civilizovanim.

Ja sam srpski kompozitor koji već skoro trideset godina živi u Francuskoj. Dobro poznavanje umetničke sredine ove zemlje, kao i nekih drugih zemalja zapadne Evrope, dozvoljava mi da uporedim srpsku kulturnu stvarnost sa situacijom u navedenim zemljama.
Poslednjih godina u Srbiji su se pojavili mnogobrojni fenomeni čija se vulgarnost, primitivnost i agresivnost teško može poistovetiti sa zemljama koje mi smatramo civilizovanim. Nažalost, moramo se pomiriti sa poražavajućom činjenicom: najveći broj tih gluposti (od kojih su neke pogubne) dolaze nam upravo iz Zapadne Evrope i Amerike. Kako je moguće da društvo koje smatramo visokocivilizovanim (i ono sebe smatra takvim!) može da stvara i širi toliko ružnoće, vulgarnosti, neukusa i nasilja? Odgovor je u tipu demokratije koju gaji taj Zapad. Demokratija, po definiciji, nikom ništa ne može da nametne, a najmanje kuturu i lepotu? Zapadnoevropski tip demokratije je neka vrsta „prijavnog odeljenja“, čiji je zadatak samo da registruje i prihvati ono što mu se nudi. Uz to, svako ima slobodu da reklamira svoj proizvod i da pravi njegovu promociju, bilo da se radi o potrošačkoj, kulturnoj ili nekoj drugoj „robi“. Talenat za promociju je često obratno proporcionalan umetničkim i intelektualnim sposobnostima: najgrlatiji u reklamiranju svoje robe su uglavnom oni koji imaju najmanje talenta i najmanje inteligencije. Tako je Zapad preplavljen onim što su naše stare zanatlije zvale „bofluk“, loša i nekvalitetna roba.
A da li se, i kako, to zapadnoevropsko društvo bori protiv ružnoće, vulgarnosti, nasilja? Jedan pravoslavni teolog je rekao da najbolji način borbe protiv zla nije njegovo uništavanje (jer to lako može da postane put ka diktaturi i zločinu); najbolji način borbe protiv zla je izgradnja dobra. Što više mesta bude zauzelo dobro, to će manje mesta ostati zlu. Presađeno na kulturno područje, ova maksima znači organizovanje kvalitetnih izložbi, kvalitetnih koncerata i predstava, izdavanje dobrih knjiga, emitovanje dobrih emisija …
Grad Pariz, na primer, ima nedeljno preko 100 koncerata umetničke muzike, on ima 97 muzeja i oko 300 izložbi; 152 pozorišta nudi oko 350 predstava nedeljno, a preko 100 bioskopskih sala stavlja na svoj program na hiljade filmskih predstava! U gomili kvalitetne i raznovrsne ishrane, pariski kulturni želudac može da svari sve (pa čak i pseudooperu samozvanog balkanskog „kompozitora“ čije se prezime završava na -ović), da ga svari, da ga se oslobodi, a da ga pri tom i ne oseti, kao da nije ni postojalo.
Vratimo se našoj temi – radio talasima. Francuska ima dve radio stanice koje emituju umetničku muziku 24 sata dnevno! Ta dva radija, „France Musiques“ i „Radio Classique“, možete čuti po celoj Francuskoj! Postoji i kulturna radio stanica, „France Culture“, koja takođe emituje 24 sata dnevno i može se čuti po celoj Francuskoj! A da ne govorimo o brojnim lokalnim radio stanicama koje, u sklopu svojih programa, emituju svakodnevno nekoliko sati kulturnog i umetničkog programa…
Političko robovanje i politička zavisnost jednog naroda počinje sa njegovom kulturnom podređenošću: prvo zaboravljamo svoje pismo, pa svoj jezik, svoju kulturnu baštinu… dok ne zaboravimo ko smo… Zadatak države je da napravi ravnotežu između kvaliteta i nekvaliteta. Privatne ustanove nisu altruisti, one reklamiraju svoju robu, čak i kada je „bofluk“ (možda i najviše u tom slučaju). Zadatak države i političara je da otvaraju muzeje, pozorišta, koncertne dvorane… ili da ih makar ne zatvaraju! Da makar ne sprečavaju jednu kulturnu radio stanicu da emituje.
Naši političari, ako tako silno žele da uđemo u EU, treba da imaju šta da pokažu istoj. Kad već novopečeni srpski demokrati ne mogu da spreče da jedan zvučnik prosipa obilate količine neukusa, neka makar uključe i drugi, kulturniji zvučnik, i dozvole mu da se ravnopravno suprotstavi. Imamo li mi stereo-političare?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari