Morije i morije

Prije nedjelju dana smo u Sarajevu imali jedan značajan kulturni događaj. Publici je bilo predstavljeno najnovije dopunjeno izdanje nedavno objavljene zbirke pjesama velikog savremenog bosanskog pjesnika Abdulaha Sidrana. Kako i sam naziv zbirke, a i pjesme svojim sadržajem govore, Sidranova poezija opisuje pošast smrti u Sarajevu.
Ali Sidran ne oplakuje i ne oživljava užas epidemičnog umiranja Sarajlija tokom proteklog rata, kad je Sarajevo više od hiljadu dana bilo pod opsadom i stalnim artiljerijskim i drugim paljbama, niti davna vremena kad su harale kuga i kolera, nego poslijeratnu mirnodopsku pošast nenadanih, neobjašnjivih i preranih smrti cijelog niza Sarajlija, nama poznatih, bliskih i dragih i nadasve značajnih ličnosti prijeratnog i poslijeratnog sarajevskog miljea.
Svi mi, koji smo prisustvovali predstavljanju knjige i posebno slušali kako pjesnik govori neke od pjesama, bili smo dvostruko impresionirani. Na jednoj strani imali smo mogućnost vidjeti kako pjesnički genij jednostavnim riječima svakodnevnice vadi iz događanja kojima podliježu ljudi uopće, osobitost čina i događaja umiranja naših prijatelja, komšija, drugova i braće, onaj najdublji smisao smrti, njenu konačnost i nepovratnost samog odlaska iz života onoga što čini dio nas samih i nepodnosivost praznine koja ostaje nama kao naš život.
Drugi moment, a zbog kojeg zapravo i pišem ovo što čitate, sastoji se u činjenici da je taj kulturni, umjetnički doživljaj, to naše saučestvovanje u doživljavanju istinske poezije koja se odnosi na svakog čovjeka i nema rezervacija, koja je, dakle, univerzalna po svom sadržaju i efektu, skinuo sa nas, barem za kratko vrijeme, koje u sebi možemo produžavati unedogled, jer je čuvanje istinskog doživljaja u sjećanju jedna osobina umjetnosti, a ona ima sposobnost da produžava vrijeme doživljavanja stvari u životu, politiku i političare, koji nas, evo, godinama i mjesecima, danima i satima, opsjedaju svojim često nesuvislim idejama, stavovima i beskrajnim upotrebljavanjem naše svijesti i savjesti, naših osjećanja i sposobnosti da podnosimo ono što nam je već sam život zagadio, a oni tome dodaju dodatni dio žuči, soli ili bibera, već prema receptu kojim se služe.
A to je ona druga morija iz naslova ovog teksta. Ova, pak, morija, koja kosi Sarajlije, a vjerojatno čini svoje i po drugim mjestima u Bosni, je kuga neizdrživosti stanja u kojem se svi zajedno nalazimo i kolera našeg beznađa.