Aleksej Kišjuhas Iako ju je slabo ko istinski čuo, urbana legenda zbori o opozicionaru Draškoviću Vuku koji, bivajući anglofono intervjuisan, u nezgodaciji istovremenog antimiloševićizma i antibombardštine, pribegava lokalnoj umotvorini: you cannot mix frogs and grandmothers. Pošto u prevodu na engleski ova rečenica više sliči zenu nego smislenom govoru, zamišljam ino-intervjuerku kako se intimno zapitkuje nad efektima osiromašenog uranijuma na opozicionu scenu u Srbiji.

Aleksej Kišjuhas Iako ju je slabo ko istinski čuo, urbana legenda zbori o opozicionaru Draškoviću Vuku koji, bivajući anglofono intervjuisan, u nezgodaciji istovremenog antimiloševićizma i antibombardštine, pribegava lokalnoj umotvorini: you cannot mix frogs and grandmothers. Pošto u prevodu na engleski ova rečenica više sliči zenu nego smislenom govoru, zamišljam ino-intervjuerku kako se intimno zapitkuje nad efektima osiromašenog uranijuma na opozicionu scenu u Srbiji. Bila istinita ili ne, ova sentenca biserno sjaji u novijem leksikonu popularne političke kulture. Taj je haiku i jedan od ličnih favorita kada se stvar u zemlji ima ilustrovati.
Rokada baba i žaba velemajstorski karakteriše još jednu situaciju o kojoj bruje određeni kružoci: najavljeno saučestvovanje Ramba Amadeusa na mitingu „živele Srbije“, a u društvu Svetlane Cece Ražnatović. Nije toliko zanimljivo samo Rambovo učešće, koliko je to razgovor o učešću. Među onima koji osporavaju ili odobravaju ceo slučaj mešaju se dva nivoa žanrovske analize: muzički i ideološko-politički. Ovo je žaba koju se poljupcem želi zameniti za princa ili stariju gospođu, po volji. Kada se Antoniju Pušiću a.k.a. Rambu Amadeusu zamera gostovanje u društvu muzičkih „narodnjaka“, promašuje se tema. Kada mu se zameraju politički „narodnjaci“, onda smo na tragu realnije diskusije.
Sama priča o „rokerima“ versus „narodnjacima“ pojednostavljuje stvari do te mere da beleži temeljnu grešku. Bez trunke ironije, stvari se mogu obrnuti: najpopularniji srbijanski rokenrol bendovi svirkama su prikupljali novac za obnove manastira i pravili su pesme na reči antisemite i antizapadnjaka Nikolaja Velimirovića. A ozloglašeni turbo-folk je modernizovao tradicionalističku i mahom sterilnu narodnu muziku i u Srbiju uveo savremene tehnologije na polju muzičke produkcije. Delom, ova autentična muzika progresivno je uticala i na liberalizaciju seksualnosti. Jelena Karleuša imala je par odličnih antiklerikalnih izjava, Seka Aleksić par odličnih antihomofobnih i uopšte visprenih i slobodoumnih. Na drugoj strani stoje konzervativni rokenrol bendovi poput Riblje čorbe, Partibrejkersa, 357 i sličnih. Priča o političkom bekgraundu turbo-folka u vidu zamašćivanja očiju nad socijalnom krizom takođe je klimava, jer i rokenrol devedesetih je, iako je umeo zatamburati o buntu, ljudima služio za opuštanje i razonodu, a ne za novu frustraciju. Osim par ratnohuškačkih izleta, stihovi turbo-folka zasnivaju se na univerzalijama poput ljubavi, seksa i preljube – kao i u slučaju rokenrola.
Spočitavati Rambu Amadeusu flert sa muzičkim žanrom turbo-folka posebno je bizarno pošto početkom devedesetih on sam ovim terminom naziva sopstvenu muziku. I, on sam se nikada nije grozio saradnje sa tzv. estradom: Dragana Mirković, Knez, „narodnjačke“ pesme o autorskim pravima, grupa Kal i slično. Sve je ovo savršeno u redu i nadasve prihvatljivije od opcije snobovskog elitizma koji je večito zapitan nad nečijom „iskrenošću“ i „doslednosti“ prema merilima udobnosti sopstvene egzistencije.
Međutim, tačka koja se može odrediti kao sporna jeste odabir političkog, a ne muzičkog žanra. Muzika i politika su odvojeni, osim kada to nisu. Priča o Ceci kao turbo-folk zvezdi vešto zamenjuje priču o Ceci kao bračno i politički angažovanoj ličnosti. Iako udovica Ražnatović godinama unazad zapravo peva pop-pesme, gotovo sva problematika vezana za njeno ime gleda se kroz naočare elitističke zabrinutosti nad navodnim kičem, a ne nad nacionalizmom. Zašto se niko nije zapitao nad prisustvom rokera Bore Đorđevića na bini sa narodnjacima? Zato što ovaj koncertni hepening nema muzičku, već nedvosmisleno političku i čak vulgarno-predizbornu dimenziju, a sve u danu (nacionalistički) pogrešnog računanja vremena. I, zato je potez „svjetskog mega cara“ koji je prekinuo živo prenošenje festivala „Beogradsko proleće“ 1992. godine rečima „Dok mi ovde pevamo bombarduju se Tuzla i Dubrovnik“ na ovom mestu i sa ljudima koji na ova zlodela i nisu (bili) tako kivni – iznenadio. Međutim, svako bi trebalo da bude slobodan da po volji odabira političku ideju, kao što su i ostali slobodni da upravo zbog takvog odabira nekoga cene više ili manje, te reaguju više ili manje ljutito. Ali, važno je ukazati na zamenu jednog značajnog političkog pitanja banalnim pitanjem o muzičkim preferencijama i predznacima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari