Ako nam je do patetike, mogli bismo reći kako DS dogodine postaje „punoletna“, jer je prekjuče proslavila 17 godina od osnivanja, tačnije od obnavljanja. Ako nam je do istine, pomalo je paradoksalno to da DS posle 17 godina deluje solidnije nego srpski višepartizam, a ozbiljna stranka – ma koliko bila zadovoljna sobom – ne može biti zadovoljna takvim stanjem političkog sistema u kome deluje, jer on je i posle 17 godina – u pubertetu.

Ako nam je do patetike, mogli bismo reći kako DS dogodine postaje „punoletna“, jer je prekjuče proslavila 17 godina od osnivanja, tačnije od obnavljanja. Ako nam je do istine, pomalo je paradoksalno to da DS posle 17 godina deluje solidnije nego srpski višepartizam, a ozbiljna stranka – ma koliko bila zadovoljna sobom – ne može biti zadovoljna takvim stanjem političkog sistema u kome deluje, jer on je i posle 17 godina – u pubertetu.
Ako bismo da budemo moderni, DS jeste brend. Ako bismo da budemo konvencionalni, DS zaista jeste institucija. Po stranku to je možda i loše, jer deluje u okruženju gde su državne institucije još uvek prilično kilave. Počeli su kao poludisidentski akademski kružok 1990, dugo su bili stranka „kruga dvojke“, da bi nakon ovih izbora konačno postali prava narodna (ne narodnjačka), stranka sa širokom i šarolikom socijalnom bazom. Sledeći Đinđićev amanet, DS se nekad lakše, nekad nazor, ali vidno, transformiše iz japijevske u socijaldemokratsku stranku. Iako DS, ponekad i preterano, veruje u mađije marketinga, njena velika prednost jeste i to što je „predsednička“ stranka, a Boris Tadić je u marketinškom smislu kao „koka – kola“. I Tadić je pokazao da u Srbiji nema tog programa koji može da zameni lidera, a da ni demokratska opcija nema šanse na uspeh ako nema lidera koji može da je iznese. DS je uspela da se nametne i kao državotvorna stranka (kako to već voli da se kaže u Srbiji), dok je Tadić uspeo da spasi stranku i izgradi prilično autonomnu harizmu koja ne emanira od Đinđićeve, ali se predstavlja kao sasvim legitimna u „borbi oko nasleđa“.
DS je imala dve teške raskolničke drame: odlazak frakcija Vojislava Koštunice i Čedomira Jovanovića, a kao što su komunisti govorili, nema ništa gore od frakcionaške netrpeljivosti. S druge strane, Dragoljub Mićunović se vratio u stranku, dok je Zoran Živković postao neka vrsta „spavača“. A čuvarom izvora iz kog stranka potiče mogli bismo nazvati stamenog Desimira Tošića, koji je u DS ušao još pre Drugog svetskog rata. DS je jedina imala dva kandidata za predsednika stranke, a taj primer je, pomalo bizarno, jedina prihvatila SPS.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari