Borka Pavićević Duboko sam uverena da tekstovi savetnika Simića o Crnoj Gori, te „religiozne“ demonstracije ministra Ilića, a potom juriš na Mirjanu Karanović što igra Albanku, sa završnicom Marka Jakšića u Skupštinki, a na temu nacije i rase, predstavljaju ozbiljnu protivtežu ruskoj inicijativi za očuvanje teritorijalnog integriteta i petnaest odsto srpske teritorije.

Borka Pavićević Duboko sam uverena da tekstovi savetnika Simića o Crnoj Gori, te „religiozne“ demonstracije ministra Ilića, a potom juriš na Mirjanu Karanović što igra Albanku, sa završnicom Marka Jakšića u Skupštinki, a na temu nacije i rase, predstavljaju ozbiljnu protivtežu ruskoj inicijativi za očuvanje teritorijalnog integriteta i petnaest odsto srpske teritorije.
Isto tako, to što dopire sa sahrane gradonačelnika Beograda Nenada Bogdanovića – da i demokratska sudbina grada Beograda ima da bude rešavana u kontekstu Kosova, te kontradiktorne izjave o „nasleđu“ u Beogradu, u jednom smislu prema Statutu grada, a u drugom u kontekstu teze da je to „više političko, a manje pravno pitanje“, te da se ima rešavati kako odgovara, nije korisno ni po teritorijalni integritet zemlje čija je prestonica Beograd, ni po demokratiju. Jer, ne znam kako bi to nedemokratska rešenja, to jeste izostanak izbora, poboljšali unutrašnjepolitičku i spoljnopolitičku situaciju države.
Opšte je mesto to da legalisti i promoteri legalnog – što neko, već od Petog oktobra, naziva ‘legaloidnim“ – tako lako posežu za političkim i ideološkim rešenjima po principu korisnosti i očuvanja vlasti, što trajnije. To svi znaju i te se teze neprekidno recikliraju, kao što se i sve ostalo reciklira.
Mi smo sredina neprekidne reciklaže već postojećih modela, već izgovorenih tekstova, ideja i rešenja. Reciklira se do zamora materijala preostale civilne matrice. Svakodnevno se reciklira sve, sem đubreta.
Reciklira se i upotreba Kosova u „apdejtovanju“ preuzimanja vlasti na osamdeset pet odsto teritorije.
Ne mislim da to građane čini ponosnim, empatijski vezanim za sudbinu zemlje, motivisanim da brane sopstveni integritet. Naprotiv, rešenja u kojima građani Srbije i Beograda nemaju nikakvog udela u podeli i raspodeli vlasti nad njima čine ih podanicima, čine da grad i zemlju doživljavaju kao nešto što pripada drugima, partijama u njihovoj nagodbi, te već poznatim centrima moći.
Ljudi više pljuju po ulicama ili prelaze preko zelenih površina ukoliko grad doživljavaju kao tuđi, a staze kao nelogične i neprirodne, ma čime bile popločane. Neće pomoći ograđivanje parkova, neće pomoći zabrane, neće pomoći kazne, ni propisi, ni natpisi, ništa „legalno“ i zakonito neće pomoći ukoliko se uzurpira zakon o izborima.
Dok u ovom gradu nastalom na tri čaršije – jevrejskoj, turskoj i srpskoj – žive svi, dok u njemu žive svi preostali iz glavnog grada dve Jugoslavije, dok su u njemu starosedeoci i došljaci, sve prispele izbeglice, sve većine i sve manjine, svi pojedinci, svi najžešći individualci, svi najpametniji i najluđi, svi konstruktivni i subverzivni, svi što kradu i svi što prose, sve „patriote“ i svi „izdajnici“, sve prave kurve i sponzoruše, svi modeli koje živ čovek, a naročito mladi, može na sebe da stavi, sve frizure, svi stilovi, ovaj grad će biti metropola, biće otvoreni grad.
Nikada neću zaboraviti Rumunku koju sam srela u jednom evropskom gradu koja mi je rekla kako je njoj izgledao Beograd kada je preplivala Dunav. Beograd joj je svetleo i u njemu se ogrejala.
Pa valjda sloboda svetli. Ostalo je mrak. „Pakao je mračan“, sećam se odobravanja hiljade Beograđana zime 1996/1997. ove Šekspirove („Magbet“), tvrdnje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari