Ne ukradi

Zapravo je sve još od samog početka krivo postavljeno; na vijest o međugorskom ukazanju, o kojem su potkraj lipnja ‘81. svjedočili tamošnji mali pastiri, žurno je reagirala narodna milicija. Ne prezajući pri tom ubiti Boga u međugorskoj djeci, ali i njihovim duhovnim pastirima – fra Jozi Zovki, naročito. Oglasio se, dakako, tadašnji SSRN, tvrdeći kako je ukazanje Djevice Marije perfidno djelo kleronacionalista i grubo poigravanje religioznim osjećajima vjernika, s osnovnom namjerom da se ugroze tekovine socijalističke revolucije?!
Nije se u takvom ozračju, međutim, ni Crkva najbolje snašla. Osobito mjesna. Tadašnji biskup Pavo Žanić bio je, istina, prvih prilično dramatičnih dana – kada je Međugorje medijski bilo zabranjeni grad – suzdržan. No, već ‘82. on izvješćuje Vatikan kako je dvojicu kapelana, što su inzistirali na ukazanju, kaznio suspenzijom a divinis, koja, koliko mi je znano, niti danas nije povučena.
Na Žanićevu je tragu i njegov nasljednik, biskup Ratko Perić, koji koristi svaku prigodu, čak i u mjesnoj, međugorskoj crkvi, da ospori ukazanje. Prije tri godine svjedočio sam njegovu bijesu, i to tijekom krizme. Što se umalo izrodilo u teži incident.
Već narednog dana, u jednom sam tamošnjem restoranu, punom gostiju s Filipina, sa živahnom vlasnicom prepričavao taj događaj. Ljubazno me je odvela u veliko dvorište u kojem su se bezbrižno kupala njezina djeca, dok joj je suprug, inače bitno samozatajniji od supruge, zalijevao tenisko igralište. Evo, ovdje je nekad bila čatrnja, a mi smo uglavnom odrasli na lešo blitvi i krumpiru. Znači, nek’ biskup priča što hoće. Ako ovo nije čudo, ne znam što je, kazala je i požurila se osmjehivati vječno nasmiješenim Filipincima.
Međugorsko čudo, ono o kojem mi je svjedočila razdragana biskupova ignorantica, traje i danas. A o navodnoj vrhunaravnoj pojavi izviješće posebne Komisije Svete stolice još se čeka. Mada neslužbeni glasovi iz Vatikana govore kako Benedikt XVI osobno podržava međugorsko čudo. Štoviše, tvrdi se kako je prije nekoliko godina inkognito pohodio mjesto ukazanja!
No, čudo je da osim enormnog bogaćenja mještana – vratimo se retorici iz dana prvih ukazanja – šira društvena zajednica nije vidjela osobite koristi. Do velebnih vila i pansiona i danas se vozi gotovo istim onim putem kojim su ranih osamdesetih gazili međugorski magarci natovareni nevelikom ljetinom. A kako je ovih dana „Oslobođenju“ potvrdio voditelj tamošnje turističke zajednice, broj međugorskih hodočasnika praktički je nemoguće točno utvrditi. Osim u hotelima… od kojih je tu registriran samo jedan!? Uglavnom se spekulira o pola milijuna vjernika koji se godišnje popnu na brdo ukazanja iznad Međugorja.
Toliko zanimanje bit će problem, evo, već idućega tjedna kada se na Međunarodnom festivalu mladih očekuje (još) 20.000 gostiju. Problem s vodom je već težak, dolazak ovolikog broja novih hodočasnika prijeti da kuće u višim zonama ili, pak, viši katovi pansiona ostanu bez vode. Vlasnici, javna je tajna, boravišnu taksu osobno naplaćuju i, dakako, zadržavaju u vlastitim džepovima. A budući je prosječna godišnja taksa oko 1,5 maraka, te prihvatimo li pola milijuna gostiju kao (ipak) realnu procjenu, jasno je o kolikom je novcu, zapravo prijevari, riječ.
U ovom kontekstu treba podsjetiti i na portugalsko marijansko svetište u Fatimi koje je, inače, Vatikan priznao. Glavni kriterij za priznanje, stoji u knjizi objavljenoj ‘67. u povodu pola stoljeća toga mjesta Gospina ukazanja, jesu plodovi koji nastaju kao posljedica kakvog ukazanja, ili kakvog nadnaravnog događaja.
Ti plodovi, bjelodano je 26 godina poslije, doista su doslovce s neba pali Međugorcima. Vrijeme bi, međutim, bilo da se oni konačno malo posvete i prozaičnim, ovozemaljskim stvarima. Poput, primjerice, kanalizacijskog sustava koji je, evo u 21. stoljeću, za ovaj kraj pravo čudo. A i da se sjete Božje zapovijedi: Ne ukradi!